×

Upozorenje

JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa ID: 150

Kristina Mijić: odbojkašica, magistra kineziologije, uzor i borac, trenerica plivanja….

Objavljeno: Srijeda, 18 Prosinac 2013 08:33 Autor:
Pročitajte i pogledajte kako igra odbojku jedna od najpožrtvovanijih odbojkašica naše lige
Pročitajte i pogledajte kako igra odbojku jedna od najpožrtvovanijih odbojkašica naše lige, rođeni vođa. Govori o studiju kineziologije, o iskustvima igranja u našoj ligi, igranja godinama s američkim odbojkašicama i o planovima u struci, na nastavi, ali i o gorkoj strani. Stalnoj borbi s povredama



Kristina Mijić. Znali smo kad je bila onako još početnica reći da je živa vatra. Tu su valjda i korijeni jer je tata bio boksač i trener je boksačkih klubova i selekcija. No, Kikicu je put kao mnoge u toj generaciji brodskih cura odveo u odbojku. I sa svojim klubom rasla je od posljednjeg ranga do prve lige. Klub se nažalost nije održao, ali brodsku i slavonsku odbojku Kristina je svakako već obilježila a još ju uvijek i bilježi igrajući u ovoj sezoni za A2 ligaša iz Nove Gradiške. Iz samoga razgovora i priloženih fotografija uvjeriti će te se koliko je ova djevojka vrijedna pažnje. Prkosi ozljedama, visokim protivnicama, obavezama i ne napušta ju optimizam.
Kakvi su prvi mjeseci kao magistrica kineziologije?
Lijepo je biti svjestan toga da je završilo jedno važno razdoblje, koje uvelike olakšava daljnji život i zbog toga sam vrlo zadovoljna. Ali isto tako moram reći da mi nedostaju ti studentski dani i druženja s ekipom s fakulteta. Kineziološki fakultet je specifičan zbog svih sportova i terenske nastave koju prolazimo u grupama, a to nas je sve jako zbližilo za vrijeme studija. Drago mi je što smo i dalje ostali bliski, bez obzira što smo se nakon diplomiranja razišli.
Da li je bilo naporno studirati u Zagrebu, igrati u Slavonskom Brodu? Kako je izgledala ta kombinacija? 
Ponekad je i bilo naporno, ali kada nešto voliš onda ti ništa nije teško. Bilo je svakakvih kombinacija. Nekoliko puta tjedno sam nakon predavanja doslovno trčala na bus za Brod da bih stigla na trening, nakon treninga dođem kući odspavam koji sat i ujutro prvim busom opet put Zagreba da bi stigla na jutarnje predavanje. Kada je Marsonia igrala prvu ligu, kod kuće sam bila najmanje. Roditelje i brata sam viđala eventualno na sat vremena ako se pogodilo da smo bili u isto vrijeme kod kuće, jer sam bila ili na putu ili u dvorani. Puno puta se dogodilo da u petak dođem na trening u Brod, ujutro putujemo na utakmicu i onda me nakon utakmice ostavljaju u Zagrebu da bi bila spremna za novi radni tjedan. Imala sam zavidnu kilometražu . Kolege s faksa su se nekad i ljutile na mene jer nisam izlazila s njima, pošto sam od prve godine fakulteta bila aktivna u odbojci. Ali znam da mi nisu to jako zamjerili .
Kakva su prva iskustva u novoj odbojkaškoj sredini?
Meni je ovo prvo pravo iskustvo u novom klubu, i mogu reći da sam jako zadovoljna. Zadovoljna sam odnosom uprave kluba prema igračicama, jer se stvarno brinu za nas da nam ništa ne fali. Isto tako sam i jako zadovoljna odnosom trenera prema nama i njegovom odnosu prema treninzima. Trener niti jednom nije došao na trening a da nije bio maksimalno pripremljen za njega, što je i razumljivo jer je ipak i on kineziolog i razumije da je to pravi put ka nečemu većem. Što se tiče ekipe, cure su nas jako lijepo prihvatile i mogu reći da smo postale prava klapa. Ponekad komentiramo da je šteta što ne živimo bliže pa da se družimo i izvan treninga. Kako sada usklađuješ obaveze? Imala sam tu sreću da sam dobila posao čim sam završila fakultet, što je naravno još jedna velika obaveza u mom životu. A isto tako sam imala sreću da mi je poslodavac, tj. uprava PK Marsonia, izašla u susret i prilagodila moje radno vrijeme obavezama prema odbojkaškom klubu Nova Gradiška, na čemu sam im jako zahvalna, jer na taj način stignem i na treninge i na utakmice. Ponekad je to sve naporno, ali mlada sam i imam volje i želje tako da sve ide kako treba. Kako procjenjuješ dosadašnji tijek prvenstva A2 lige? Sve ekipe su jako dobre, i u ovom našem dijelu lige mislim da svatko može dobiti svakoga, jer kvaliteta igračkog kadra nije upitna. U dosadašnjim utakmicama su odlučivale nijanse i iskustvo. Mi se nadamo da ćemo osigurati ostanak u 1. ligi, i iduću sezonu nastaviti u društvu najboljih klubova u Hrvatskoj. 
Kakva su iskustva donijele američke odbojkašice obzirom da s njima igraš već nekoliko godina? 
U čemu se mi kao sportaši razlikujemo od njih. Što smo mi njima ponudili kao iskustvo. Životno i odbojkaško Amerika i Hrvatska su dva različita svijeta po pitanju sporta. Sam sustav odbojkaških natjecanja je drugačiji, a samim time i ulaganje u taj sport. Nama je teško zamisliti da za turnire pod jednim krovom bude nekoliko desetaka odbojkaških igrališta, ali tamo je to tako. Kod njih se u sport na fakultetima puno ulaže i sportaši imaju potpunu medicinsku skrb. Koriste različite metode oporavka sportaša, dok je kod nas nezamislivo da ijedan klub ima takve uvjete. Naravno da tamo igračice imaju veliku konkurenciju, što je odlično za trenere jer mogu izabrati kvalitetu. Po pričama cura koje su nam došle, u Americi su puno bolji uvjeti i za igračice ali i za trenere. Moj tadašnji klub je imao sreću jer su nam došle tri odlične igračice, ali moram reći i izuzetne osobe, sestre Katherine i Theresa Hart i Tiffany Blum. One su nam jako pomogle svojim igračkim iskustvom i samim načinom igre, borbenošću i razmišljanjem da mi u terenu moramo „ginuti“ jedna za drugu. Naravno, da mi nismo imale to u sebi one ne bi mogle to ni probuditi. Bile smo kao mala obitelj, izlazile smo zajedno, svakodnevno se družile i odlično se slagale. Još uvijek se povremeno čujemo sa sestrama i one nas planiraju ponovno posjetiti, dok nam je Tiff ostala u Brodu i evo opet igramo zajedno. Šalimo se da je ona sad više Hrvatica nego Amerikanka. Potpuno se prilagodila našem stilu života, naučila je jezik i prilagodila se hrani. Smiješno je bilo na početku kada su došle, što nisu mogle smisliti sarmu. Ta im kombinacija nije nikako išla zajedno. Kada smo im spominjale čvarke i opisale kako se dobivaju, nije im izgledalo previše ukusno, ali kad su probale promijenile su mišljenje. A najviše su oduševljene ćevapima. Zanimljivo je slušati sve te priče i usporedbe, od hrane, običaja i općenito načina života. One su bile jako sretne kako smo ih prihvatili i bili im na raspolaganju kad god bi im nešto trebalo, na tome su nam bile jako zahvalne pošto nisu imale nikoga svog u blizini. Fascinirao ih je naš način života jer ništa nije ubrzano, za sve imamo vremena. Po njihovoj priči, jako su uživale kod nas i živjeti i igrati. 
Koji su dalji planovi – odbojkaški i u struci.
 Što se tiče odbojke za sada su mi svi planovi usmjereni na ovu sezonu, odigrati do kraja ligu i osigurati ostanak zajedno s mojim curama. Za dalje, nadam se odigrati još koju sezonu ali tu je puno faktora koji se moraju posložiti, od posla, privatnog života pa naravno do izostanka ozljeda. Što se tiče struke, zaposlena sam kao kineziolog i trener i tu namjeravam dati svoj maksimalni doprinos, uspjeti i u tom području. Odlično je biti trener, gledati napredak svojih sportaša. Jednostavno moraš uživati u tome.
Kakvo je stanje s povredama i kako se nosiš s tim?
Kao i svakom sportašu, tako i meni povrede jako teško padaju, izbace iz ritma treninga i natjecanja, i onda opet kad se saniraju, treba jako dugo da se vratiš u pravu formu. Ovu sezonu sam imala ozljedu predjih križnih ligamenata koljena, ali na sreću sve ide na bolje. Jako je bitno uložiti puno vremena u rehabilitaciju i naravno biti discipliniran, što meni malo teže pada jer si nikako ne mogu priznati da ja sad nešto ne mogu odraditi na treningu. Povrede su mi doslovno prava noćna mora, rekla je na kraju razgovora Kristina i dodala da su joj od velike pomoći dečki u Odbojkaškom klubu Brod. Naime, i oni i trener su joj omogucili da s njima trenera one dane kada ne može otići na trening u Novu Gradišku.

D.RUKOVANJSKI