Oni su se, pak, posvetili 5-godišnjoj proslavi 30 godina kluba jer je klub započeo svoj život još dalekih osamdesetih godina kada ga je s nekoliko optimističnih, poduzetnih sportaša tadašnje Organizacije udruženog rada „Poljoopskrba“ pokrenuo inženjer agronomije, igrač i trener Vukašin Radusin. Sa svojim prijateljima Marijanom Baksom i nažalost pokojnim, dugogodišnjim predsjednikom kluba Jurom Brusićem klub je vodio preko 30 godina, kroz savezna natjecanja u bivšoj državi, preko prvoligaških i drugoligaških natjecanja u Hrvatskoj, da bi ga doveo sve do… janjetine. S mladim lukom.

Na proslavu kluba u Gračanima prije par godina došla je većina zaslužnih igrača, pa čak i Žiga koji prodaje gljive za životno-motivirajuće halucinacije i potenciju u dubokoj starosti. „Poljoopskrba mi je na neki način pokazala put kroz život. Filozofija koju mi je utkao Vule (ing. Radusin, op.a.) mogla bi se sažeti u dvije, zapravo tri riječi; „Nix snaga. Pamet!“ koje se osim odbojkaške taktike mogu preslikati i na život, naravno ako do pameti ikad dođete.“ Gladeći dugu gotovo budističku, isposničku bradu zapalio je nešto nalik na cigaretu i nastavio. „Vule ima pravo oko još jedne stvari. Cigarete. One su za idiote, a u našem klubu nema mjesta cigaretama…“ Napravio je zagonetnu pauzu,te otpuhavši kolut plavog dima prošaptao: „Zato ne pušim cigarete.“

Proslava se nekako odužila i ekipa je godinama slavila 30 godina postojanja kluba. Nakon svakog treninga momci su nemilice tukli po pivu, grickalicama, slanim i masnim derivatima ne bi li sve izgubljeno odmah nadoknadili. Kao da ih je bilo strah stoljetne gladi i žeđi. Igrači nekad slavnog kluba potonuli su u dekadenciju. Ok, ne baš svi. Prvi pucač kluba Donat zadržao je odličnu liniju i natjecateljsku formu svih godina „velike masne proslave“.

„Da, jesen je promijenila sve. Poljoopskrba se vraća u natjecanje Druge lige. Ali ne znam hoće li neki stariji i možda sporiji, da ne kažem teži, igrači izdržati pripremne treninge, a kamoli cijelu službenu utakmicu.“ Nije htio govoriti o imenima. No, Poljoopskrba nikad nije ni igrala brzo. To je klub koji baštini sporu, staromodnu, neatraktivnu igru s rijetkim proplamsajima borbenosti. Znači stil igre koji vodi računa o sposobnostima onih najslabijih karika. Hm…ne bi li se u taj stil igre trebali bez problema uklopiti igrači s viškom kila ili godina i manjkom snage. Teško je reći, ali što je još gore Donat smatra da neki igrači „nisu došli niti do pameti“ o kojoj je ponosno govorio Žiga. Znači, kreće se bez oružja u borbu…!?

Vječiti trener Poljoopskrbe Vule (ing. Radusin) ove će godine igru voditi telefonom jer na televiziji ima vrlo uzbudljiv program koji ne bi želio propustiti. On ipak daje nove smjernice u radu i životu za povratničku sezonu kluba: „Ako nemaš snage ni pameti i ne znaš što ćeš s loptom daj je protivniku. Možda pogriješi!“

I tako, ako negdje slučajno vidite ili čujete za čudnu odbojkašku ekipu koja se trenutačno rješava lopte i brže bolje ju predaje protivniku znajte da se radi o bitci za goli život. Iako vam se na prvi pogled možda neće činiti tako...