U Odbojkaškom domu Mladosti stvara se prekrasna priča, držim da se dobrim radom može i do europskog vrha’

Objavljeno: Nedjelja, 14 Lipanj 2015 Autor:
Darko Antunović Darko Antunović

U Odbojkaškom domu na zagrebačkoj Mladosti sve pršti – nekoliko stotina djece i odraslih vježba svakodnevno, dvorana je zauzeta cijeli dan. Odbojkaški klub Mladost od nedavno ima novog sportskog direktora, Darka Antunovića, nekad legendarnog “mladostaša” i hrvatskog reprezentativca koji je potom još 15 godina uspješno radio u Austriji, podignuvši odbojku u toj zemlji do tada nezamislivih razina.

Danas Darko Antunović u klubu boravi od jutra do mraka, pokušavajući svoje iskustvo i znanje prenijeti u klub koji ga je stvorio i kojem, kako sam kaže, puno duguje. Želi bez kompromisa postaviti klub na zdrave noge, raditi i odgajati talentiranu djecu i pripremati ih za blistave odbojkaške karijere. No, Antunović razmišlja i šire, te smo razgovor za 7Dnevno započeli s njegovim viđenjem tjelesne kulture u Hrvatskoj, koja je po njegovom mišljenju, u mnogočemu hendikepirana…

“Nije stvar kada se djeca počnu susretati s odbojkom i tjelesnim odgojem u školi, već koliko se često susreću s bilo kakvim fizičkim aktivnostima. Problem je što se u našim školama prakticiraju samo dva sata fizičkog odgoja tjedno, što je i nedovoljno i mogu reći čak i neodgovorno. U ta dva sata većina djece ne radi ništa, a pola vremena potroše na  oblačenje i presvlačenje. U Austriji gdje sam igrao, boravio i radio petnaestak godina  predsjednik Odbojkaškog saveza, veoma  utjecajan, uspješno je progurao inicijativu da se u austrijskim školama tjelesni  odgoj uvede svaki dan.  Tri godine su to Austrijanci ganjali, parlament je već usvojio, a sada se čeka samo da se iz zakonske procedure uvede u praksu. I  to je u Austriji pitanje dana. Otpora je bilo na nekoliko razina, prvo se pitalo tko će to platiti? Pa su onda poslovično precizni Austrijanci izračunali  da ako ulože jedan euro u tjelesni odgoj, tri eura će dobiti natrag kroz zdravstvo. Profesori  su se žalili da ih je premalo i da to ne mogu obavljati svaki dan. Onda su Austrijanci  rekli – imamo više stručne trenere i oni mogu predavati po školama”, priča sportski direktor Mladosti Darko Antunović.

Je li moguće pokrenuti takvu inicijativu i kod nas u Hrvatskoj?

– Zvali su me s Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, zvao me profesor Igor Milanović, jer sam o tome pričao s profesorima iz odbojke.  Tako je to došlo i do njega pa me pozvao da mu objasnim situaciju iz Austrije. Preko Kineziološkog fakulteta je već pokrenuta određena inicijativa, jer je ova generacija naše djece koja dolazi, već kljakava i nespretna. Nedostaje im kronične aktivnosti, ne igraju se vani s drugom djecom, stalno su za računalima i tabletima, a u školama se slabo drži do sporta i fizičkog odgoja. U Mladosti imam Bogom danu djecu, međutim gubimo prve dvije godine u trenažnom procesu da ih naučimo osnovne stvari koje bi se morale naučiti u školama za vrijeme tjelesnog odgoja. Moramo ih učiti i kako se trči, što da vam kažem… Oni ništa nisu radili kao djeca. A moja generacija, rođen sam  1972. godine, mi smo skakali, penjali se trčali, utrkivali, lovili se, igrali nogomet, košarku, odbojku, haklali mali, veliki nogomet. Nema u  čemu se nismo  oprobavali. Toga više nema, danas su to neka druga djeca. Mora se država malo  pobrinuti i pozabaviti s time. Pa, ljudi moji, riječ je o našoj djeci. Našoj!

Koliko Hrvatski olimpijski odbor može pomoći? Ili visoka politika?

– Tu ne može ništa proći bez goleme, zajedničke inicijative i svih sportskih udruga i saveza, skupa s Ministarstvom prosvjete, znanosti i sporta, te svih ostalih… Mora se sagledati i uvidjeti taj problem s našom djecom.  Svi se moraju zamisliti i nešto napraviti. Ako želimo imati zdravu generaciju i naciju, to je nešto stvarno bitno. U cijeloj osnovnoj školi, kroz svaki tjedan, samo su dva sata tjelesnog odgoja. To je, nažalost, samo osam sati mjesečno, zar to nije prestrašno? Austrijanci su napravili studije, a jedna dokazuje  da dijete koje ima svaki dan sat tjelesnog odgoja, postiže i bolje rezultate i ocjene u svim ostalim predmetima. Takva fizički aktivna djeca bolja su i u matematici, fizici, materinjem jeziku. To sve govori koliko je neophodna fizička aktivnost. Zdraviji život nosi i bolje rezultate. Znam da će se i kod nas govoriti da nema novca.   No, tu su uštede u zdravstvu i prevenciji višestruke. Nisu to tuđa djeca, nego naša. Meni je drago da se Kineziološki fakultet zanima za tu inicijativu. Sve ovo govorim, ne kao odbojkaški djelatnik i trener, nema veze o kojem sportu je tu riječ. Uz  više vremena tjelesnog odgoja u školama djeca se lakše prepoznaju po talentiranosti za određeni sport, pa bi svi sportovi u nas od toga imali velike koristi. Ovo sada u školama je samo bježanje od posla. Mene ne zanima s kojim će se sportom dijete baviti, samo neka se bavi bilo kojim sportom, da bude zdravo, pokretno i razigrano. Na Kineziološkom fakultetu su se zaista zainteresirali za ovu inicijativu i mislim da je to prava stvar. NA KIF-u već rade curriculum, dakle ozbiljno se krenulo s time.

Vi ste sportski direktor Mladosti, brinete li o svim momčadima?

– Da, ja se brinem o svim muškim i ženskim selekcijama, od pionira i pionirki, preko kadeta i kadetkinja, juniora i juniora, pa i za seniorske momčadi. Koliko je sportaša onda pod mojom ingerencijom? Rekao bih da je ih je više od četiri stotine. U klubu imamo deset trenera, preopterećeni smo, fali nam još trenera. Financiramo se od članarina i imamo, moram to istaći, svesrdnu pomoć od Zagrebačkog odbojkaškog saveza. Bez toga ne bismo mogli. Dug postoji od prijašnjih vremena, ali nije neriješiv u dogledno vrijeme. Sanirati ćemo to… Stvara se potpuno nova pozitivna priča u Mladosti, a došao nam je i novi predsjednik, Miro Pavlović. Devet godina sam u Austriji bio igrač i kapetan njihove najuspješnije momčadi, kasnije direktor te momčadi, pa direktor i izbornik ženske austrijske reprezentacije. Austrija je meni uistinu druga domovina. Kad sam prestao igrati, odmah su mi ponudili državljanstvo za zasluge koje sam učinio za austrijsku odbojku.

Kako vam se onda bilo vratiti, da budemo malo sarkastični, u ovaj naš ne samo sportski kaos?

– Da, nije lako. Meni je žao što je tako.  Kod nas je u svim sferama kaos, ne samo u sportu.  Treba unijeti u naša razmišljanja i malo pozitive, jer svi negativno razmišljamo, fakat bi se morali trgnuti. Negativni su napisi u novinama, sve prve vijesti su negativne, nema niti jedne pozitive. Treba pisati i lijepe  priče, onda se tako istaknu i negativnosti. Idemo dalje, mi Hrvati smo Bogom dani za sport, jaki smo, moćni, talentirani i šteta je da nam djeca propadaju jer nema tjelesnog odgoja u školi ili nema mjesta za rad u klubovima. Mi smo talentirana nacija za sve sportove, dečki i cure su nam visoki i jaki. Kod su problem sustav i trome institucije. No, ovdje kod nas u Mladosti događaju se zaista pozitivne stvari.

Veliki klubovi u svim sportovima često posežu za kupovinom igrača. Mladost je najveća odbojkaška institucija u Hrvatskoj, ali Vi se orijentirate na stvaranje svojih igrača i igračica…

– Imamo neke sjajne igrače i igračice, pa i sjajne generacije,  poput ovih naših mladih odbojkašica. Kadetkinje koje vodi Edo Klein, s pomoćnicom Ivanom Stražom  nedavno su osvojile i  i prvenstvo Hrvatske. Prije toga selekcija Zagreba, mahom igračice iz našeg kluba koje je vodila Marija Anzulović osvojila je Otvoreno prvenstvo Beograda. Na oba turnira imali smo najbolju igračicu iz naših redova – Katarinu Luketić.  Sve djevojke su veliki talenti, ne želim ih hvaliti, na njima će počivati odbojka, no one moraju shvatiti da moraju puno raditi. Katarina Luketić je svjetski talent, no to je sve još sirovi materijal, tek sada slijede dugotrajni rad i brušenje i onda može izrasti u dobru igračicu.  Mene ne zanima samo to, mora izrasti i u dobrog čovjeka.  Mi ovdje imamo 400 djece, neće svi oni biti vrhunski odbojkaši, no meni je bitno da svi oni iz našeg Doma odbojke izađu kao dobri, bolji, zreliji ljudi. Na svim tim igračicama i igračima je da se posvete i potrude, a na nama je da im osiguramo uvjete, trenere i napredak.

Ajmo jedno navijačko pitanje – često nas ugodno iznenadi naša odbojkaška reprezentacija. Gdje mogu biti  na europskoj razini danas-sutra i ženska i muška hrvatska odbojkaška reprezentacija?

– Ako bi se dobro radilo, onako kako nas nekoliko to zanima, mislim da bi i jedna i druga reprezentacija, jer imamo talentiranu djecu, mogle biti među prve četiri zemlje u Europi. Zaista! S genetskim  predispozicijama, što je za odbojku neophodno, mislim da to nije nerealno razmišljanje. Sve se curice vole baviti odbojkom, na američkim koledžima se daju pune stipendije za žensku odbojku, a deset puta manje za mušku odbojku. Mi bi sa ženskom reprezentacijom po toj genetici i uz pravi rad morali biti na vrhu europske odbojke! Makar imamo malu selekciju, od samo četiri i pol milijuna ljudi. To su sve dobre početne pozicije, no bez sustavnog rada i brušenja talenata ne može ispasti nešto.

Vi ste u Mladosti perjanica hrvatske odbojke. Kako je s ostatkom Hrvatske?

– Radi se, dobro se radi. No, svi imaju financijske probleme. Mora se uspostaviti neki model jer nama je sport najbolji izvozni i marketinški produkt.  Hrvatska se u svijetu najbolje prepoznaje po sportu, to je valjda svima jasno. I onda bi sport morao biti  prioritet i države i lokalnih zajednica.  Mislim da bi se u organizacijskom dijelu napredovalo. Naša liga je zbog financijskih poteškoća malo osiromašena, jer  čim se neka igračica malo istakne kvalitetom – odlazi u inozemstvo. No, to je boljka svih sportova u Hrvatskoj. No, takve pojave su i uzrok većoj i bržoj reprodukciji igrača i igračica. To daje priliku mladima da dođu na scenu.  No, trebalo bi naći neki balans, jer većina tih igrača i igračica ipak u inozemstvo odlaze prerano, čim im se ponude malo bolji uvjeti. A onda više ne napreduju kao doma, jer su otišli nespremni i premladi.  Kad klubovi budu u boljoj situaciji, onda će i odbojkaši i odbojkašice i njihovi  roditelji shvatiti da je uvijek bolje ostati duže kod kuće i onda otići u inozemstvo posve pripremljen, kad si najjači.

Koliko ste dnevno u klubu?

– Što da vam kažem, u klubu me zovu od 0 do 24! Stalno sam tu, posla ima, želim da u svim segmentima funkcioniramo kako treba. Kada se to ostvari onda ću imati više vremena. Dolazim prvi, odlazim zadnji. Bio sam dugo vani, bilo je pitanje hoću li ostati gore ili se vratiti. No, želim ovdje raditi, mislim da se ovdje može dobro raditi na duge razine i s nagradom, dakle s uspjesima naše djece. Uživam u ovom poslu, u odbojci sam bio i ostao i nakon karijere sam u odbojci i da to ne volim, ne bih to radio. Imat ću uskoro i završenu trenersku školu. No, za trenera sam nekako nemiran duh, mislim da puno više mogu dati u organizaciji.  U Austriji sam osvojio kao igrač i direktor  35 medalje, tu računam samo prvenstva, kupove i srednjeeuropsku ligu. Imam obitelj, dvije curice. Jedna trenira isto ovdje u Mladosti. Djevojčice je najbolje poslati na odbojku negdje u trećem razredu da se igraju u dvorani, a u četvrtom razredu počinju raditi na osnovama prave odbojke. Zato pozivam sve roditelje da pošalju djecu kod nas, imat će pravi tretman, vjerujte nam. Djeca će kod nas osjetiti potvrdu svog rada, biti će sretna i zadovoljna. Zato se ne brinem za odbojku u Hrvatskoj!

Autor: A. K. Karlin

Napiši komentar

Obavezno upišite sve potrebne podatke, označene zvjezdicom (*). HTML kôd nije dopušten