Brat i sestra osvojili medalje na juniorskom prvenstvu u Osijeku

Objavljeno: Srijeda, 28 Veljača 2018 15:00 Autor:

Rijetko se u Hrvatskoj odbojci događa da sestra i brat zaigraju na završnici Državnog prvenstva za juniore, a još rjeđe da oboje osvoje medalje. To su na ovogodišnjoj završnici u Osijeku ostvarili Gabriela i Domagoj Stipanović.

Gabriela je igrajući tehničara za odbojkašice ŽOK Dubrovnik osvojila brončanu medalju, a Domagoj je igrao dijagonalu za HAOK Mladost i osvojio je zlatnu medalju. Osvajali su oni medalje na Državnim prvenstvima u mini odbojci i mlađim kadetima, ali nikada u isto vrijeme.

Uz tatu Željka odbojkaškog trenera počeli su odbojkaške igre još prije nego li su prohodali igrajući se s balonima i tako nastavljaju trenirati s tatom do kraja osnovne škole. Potom ih na njihov odbojkaški uspon vode drugi treneri, a tata ostaje u svojoj školi odbojke gdje stvara nove odbojkašice i odbojkaše, ali po tatin savjet i danas svrate.

Oboje su učenici Medicinske škole Gabriela u Dubrovniku, a Domagoj u Zagrebu. Žive u učeničkim domovima, kako bi bili što bliže školama i dvoranama u kojima svakodnevno treniraju.

Razgovarali smo s Gabrielom o njenim odbojkaškim počecima, natjecanjima i planovima.

Kada si se odlučila trenirati odbojku?

-Odbojku zapravo i nisam odlučila trenirati, nego je to već bilo zamišljeno, budući da je moj tata već godinama bio trener ženske odbojke svih uzrasta i u različitim klubovima. Od malih nogu obavezno me je vodio sa sobom u dvorane i na treninge te sam tako i ja postupno počela trenirati odbojku.

Odbojkaška ste obitelj, koliko se u Vašem domu priča o odbojci?

-Kada sam kod kuće, što u zadnje vrijeme i nije tako često s tatom redovito pričamo o odbojci, bilo o mojoj igri, klubu ili tatinim odbojkašicama. Ako imamo priliku odemo pogledati neku utakmicu Superlige i Prve lige. S bratom ne pričam baš o odbojci, jer znate kako je to u našim godinama, ne prođe ni 10 minuta i već se posvađamo. No, znam kako igra i mogu iskreno reći da sam ponosna na Domagoja kako je napredovao u svojoj igri i u svom odnosu prema samoj igri. U našoj obitelji sve se vrti oko odbojke. Svi planovi, putovanja, izleti, rođendani, sve; nerijetko se dogodi da se nešto od toga mora otkazati zbog treninga ili utakmica, ali ni jednom nisam požalila. Sve se trudimo prilagoditi odbojci.

Osim medalje s juniorskog prvenstva u Osijeku, ima li još koje natjecanje kojeg se rado sjećaš?

-Moji odbojkaški uspjesi su skromni. Koliko pamtim prvo Državno prvenstvo na kojem sam nastupila bilo je u mini odbojci. U Varaždinu smo osvojili treće mjesto, izgubivši samo od tadašnjih prvakinja Osijeka. Nakon toga sam se već polako počela odvajati od tatine škole odbojke i počela igrati za Zagreb. 2014. godine s Fortisom sam pobijedila favoriziranu Mladost u borbi za brončanu medalju.

Osim odbojke Domagoj i ti igrate odbojku na pijesku.

-Moj brat i ja također smo uspješni u odbojci na pijesku. Domagoj je prošlo ljeto sudjelovao na kvalifikacijama za Olimpijske igre mladih u Kazanu. Ja sam sa svojom partnericom iz Zagreba prisustvovala na Europskom prvenstvu U20 na Vulkanskom otoku pokraj Sicilije.

Koliko ti je odbojka važna u životu, imaš li već sada neke planove za budućnost?

-U mom životu odbojka mi je i više nego važna i nema niti jednog djela i trenutka koji nije povezan s odbojkom. Planova za budućnost imam, ali trenutno ih ima više pa se borim sama sa sobom kojim smjerom krenuti. Dajem si još malo vremena za razmišljanje, ali odbojka će zasigurno nastaviti biti dio mog života.