Igor Omrčen: Grandiozna karijera stigla na kraj puta

Objavljeno: Četvrtak, 28 Ožujak 2019 13:52 Autor:

Jedan od najboljih hrvatskih odbojkaša svih vremena s 39 na leđima i nakon punih 20 godina odlučio je oprostiti se od igranja.

Igor Omrčen, krajem rujna ove godine 39-godišnjak, jedan od najboljih hrvatskih odbojkaša, okončao je igračku karijeru u Japanu, udresu kluba Toyoda Gosei Trefuerza. Zanimljivo, s druge je strane sta- jao njegov prvi japanski klub, JT Thunders.

Nakon posljednje utakmice bilo je cvijeća, govora, videa i fotografiranja u dvorani, suza i svega što uz to ide. Igor je u Japanu u statusu božanstva, i to konstanta kakva se nikad neće promijeniti. Konstanta, to je dobra riječ koja opisuje Igora i njegovu karijeru. Iz Splita je krenuo, iz kluba Marjan, nakon što je odlučio da se više neće baviti vaterpolom, u kojem je bio strašno perspektivan klinac, kapetan ekipa, već da mu treba tvrdo tlo pod nogama. I tu je, naravno, njegov sportski gen došao do izražaja, pa je ubrzo prešao u Kaštela, ipak poznatiji klub na tim prostorima, gdje je osvojio Hrvatski kup i potom otišao u jaču sredinu. Ali ne u zagrebačku Mladost, što je na neki način logičan potez za svakog odbojkaša kod nas, za svakog, ali ne i za njega. Odmah se, 2000. godine, otisnuo preko Jadrana, u talijanski Cuneo, jedan od najboljih klubova u Europi, ali i svijetu.

Za vikend već uz more

Cuneo i Macerata, dva su giganta, i tu je Igor odradio svoje talijanske dane, uz među stanicu, posudbu u Parmu. On nije, kao mnogi odbojkaši, mijenjao svake sezone klub, a pogotovo ne državu, on je uvijek bio nekako poseban i svoj. Tri kluba u Italiji, dva u Japanu. I to je to, u 20 godina.

- Ja sam igrao tamo gdje sam želio, i gdje su mene željeli, gdje sam se osjećao dobro. To mi je oduvijek bilo strahovito važno, da se osjećam dobro u klubu kojem igram, da imam prijateljsko, obiteljsko okruženje, da postoji kemija između mene i navijača govori nam Igor iz Japana, u velikoj gužvi.

- Pakiram se, idem doma, za vikend sam već doli, uz more. Jedva čekam osjeća mu se snažna želja za domom u govoru.

Igor je obiteljski čovjek i to mu je najvažnija stvar na svijetu. Nije trčao za basnoslovnim ugovorima, već je gledao da njemu i njegovoj obitelji bude ugodno tamo gdje on zarađuje kruh.

Dakle, kraj, ipak je jednom morao doći, iako ga najavljujemo već, koliko ono već…?

- Ha, dugo - smije se.

- Teško je stati, odbojka je moj život, uživam u igri. Još i danas ‘guštam ko mulac’ na terenu. Pa zašto onda stati?

- Dosta je bilo, dvadeset godina, hej... Puno je to. Ma zapravo, vi me dobro znate, igrao bih ja još, bez obzira što sam odavno najavio da ću stati kad kći Tara krene u školu, a to je bilo prošle jeseni, nego - ne mogu više. I to ne igrati, kažem, guštam kao prvog dana, čak niti ne zbog treninga, i to podnosim bez problema, mogao bih ovako još deset godina, ali me ubijaju pripreme za trening i utakmicu. Prije svakog treninga sat, sat i pol prije moram se zagrijati i pripremiti za napore leđa, koljeno, list, rame… Pa nakon treninga još sat vremena rastezanje, hladni oblozi, masaža… Ne, ne ide više i gotovo.

A ona ideja o kojoj smo znali često raspredati, da doma odradite posljednju, oproštajnu sezonu?

-  Neće ići. Bilo bi zgodno, znam, i zanosio sam se time, ali ne želim riskirati. Naša je liga slaba, neka se nitko ne nađe uvrijeđen, no i tu bi mi trebala priprema za treninge. Jer, u suprotnom, ako bi to olako shvatio, riskiram ozljede. Dakle, hvala ali ne. Jedino možda kakav hakl ljeti, na pijesku. Zapravo sam se mislio ostaviti odbojke lani, ali kako sam se u play-offu ozlijedio i nisam igrao završnicu, nekako sam osjećao odgovornost prema klubu da im vratim za sve što su dobroga učinili za mene. Govorio sam im tada, uzmite nekog mlađega, jeftinijeg igrača u krajnjem slučaju, ali ne rekli su da me čekaju dok se oporavim. Nisam ih mogao iznevjeriti.

Pa kakav je onda plan, valjda ćete ostati u odbojci?

- Odmor, to je primarno, ali poznavajući sebe, neće biti predug. Da, naravno da želim ostati u odbojci, to je moj život, ali što točno, to još ne znam.

Nikuda od kuće

Maja Poljak, poput vas jedna od naših najboljih igračica, koja se uostalom iz sličnih razloga ostavila odbojke, pronašla je svo- je mjesto kao djelatnica u CEV-u. Imate li vi sličnih ponuda?

-  Ne, niti bih prihvatio. Jer je to ponovno spojeno s putovanjima, s odsustvovanjem od kuće, a to više ne želim. Pa ja sam sina Lenija vidio tek nekoliko dana nakon što se rodio, i odmah odletio u Japan. Obitelj mi je bila u Japanu za Božić, tada smo se tek malo upoznavali. Jedva čekam sada vidjeti ga. Nema tog posla zbog kojeg bi više odlazio dulje od doma. Zovu i iz Macerate već godinama, pa ih odbijam. Znate što, kofera mi je preko glave, sve ću ih pobacati kad dođem doma.

Hrvatska muška odbojka trenutno traži izbornika, zanima li vas možda ta pozicija?

- Ne, iz nekoliko razloga, a prvi je svakako što je to i spojeno s putovanjima i koferima. Lani je bilo nekih razgovora s predsjednikom Bakovićem oko možebitnog posla u Savezu, vidjet ćemo ima li tu štogod za mene – na kraju će Igor iz Zemlje izlazećeg sunca, obavljajući mali milion stvari prije nego što kupi kartu u jednom smjeru, za Split…

IZVOR: Sportske novost. Z. Karlo