Krševan Sorić: 'Iz sezone s Mladosti crpim ogromno iskustvo'

Objavljeno: Utorak, 21 Kolovoz 2018 17:01 Autor:
Krševan Sorić: 'Iz sezone s Mladosti crpim ogromno iskustvo' Foto: V. Perić

 Bivši odbojkaš koji je svoju sportsku karijeru gradio u Hrvatskoj i inozemstvu, nakon uspješne sezone u zagrebačkom Domu odbojke gdje je u ulozi kondicijskoj trenera vodio brigu o svim pogonima HAOK Mladosti, a kao prioritet imao seniorime, ove će jeseni pojačati stručni stožer Cibone.

'Promjena adrese' trenera koji je svoim radom u redove najtrofejnijeg odbojkaškog kluba unio dašak svježine i pokazao neke nove vještine u domeni sportske pripreme sportaša nije bila očekivana budući da je Sorić s odbojkašima Mladosti ostvario  odličan rezultat prošle sezone kada je nakon niza sušnih godina trofej najuspješnijeg kluba konačno vraćen na Savu. Osim prvenstva, Mladostaši su osvojili i Superkup te ostvarili zapažen rezultat u međunarodnim natjecanjima na kojima su sudjelovali.

Kakva je, po Vašim riječima, bila prošla sezona? Jeste li zadovoljni osvojenim?
- Prošlogodišnja sezona je bila turbulentna i puna raznih događanja, rekao bih čak i uzbudljiva, za klub takvih ambicija i povijesti kao što je HAOK Mladost. Nisam nezadovoljan rezultatima, naravno da smo mogli više, međutim u nedostatku kontinuiteta rezultata prijašnjih godina, mislim da trebamo biti zadovoljni postignutim. Ostat će žal za neosvojenim Kupom sa seniorima, Final Fourom MEVZA-e u obje konkurencije, propuštenom prilikom da napravimo veći iskorak u Europi... Ma joj, kad se sjetim... No, treba biti realan.
 
Nakon nekoliko godina koje ste kao igrač proveli u sastavu Mladosti, vratili ste se u Dom odbojke kao kondicijski trener. Je li bilo kakvih emocija?
-
Povratak na Mladost u kojoj sam počeo raditi prve ozbiljne odbojkaške korake bila je kao povratak kući, na svoje. Bio je to uistinu san, vratiti se u odbojku kao trener i pokušati prenijeti dio svog entuzijazma na mlade odbojkaše i odbojkašice te im pomoći da fizički stasaju i dosegnu svoje kapacitete. Fizički zdrav i spreman igrač ili igračica mogu iznijeti volumen tehničko-taktičkih treninga koji zadovoljavaju postulate automatizacije sportske tehnike i taktike da bi se stvorila predispozicija za vrhunski rezultat. Ozljede su dosta utjecale na razvoj moje odbojkaške karijere, stoga sam se rano opredijelio za tjelesnu pripremu kroz splet nesretnih okolnosti i usmjerio svoj život u tom smjeru. 

Izniman uspjeh ostvarili su Mladostaši prošle sezone kada je glavnu trenersku riječ vodio iskusni Ljubo Travica. Kako ste surađivali s njim i ostalim trenerima u Domu odbojke? Je li bilo generacijskih trzavica?
-
Suradnja s Ljubom prolazila je kroz više faza, nametnuti se treneru s takvim iskustvom bio je uistinu izazov. Ljubo je radio s vrhunskim igračima i surađivao s vrhunskim stručnjacima, tako da
je trebalo vremena da stekne povjerenje u moje mogućnosti i znanje. Trebalo je imati muda pustiti me da radim po svom, jer i Ljubo ima vlastitog iskustva u radu u tjelesnoj pripremi kroz trenersku karijeru. Trzavice su naravno bile dio repertoara, al sve to ide u staž naše struke i generacijskog jaza. Imao sam ideju, prilagođavao je uvjetima u kojima se radilo, na kraju je ispalo odlično. Nije se nikako ovdje radilo o eksperimentu, za ovakvu priliku spremao sam se godinama. Surađivao sam sa odbojkašima unazad 6 godina i znao sam što treba raditi, samo je trebalo staviti u kontekst ekipe i grupne organizacije rada. Mislim da sve stvari treba gledati i kroz perspektivu druge strane. Ja sam za autoritet znanja i argumenta, a Ljubo ima itekako toga za reći temeljem svog iskustva i znanja jer uostalom, kako bi i on rekao, on je moje prošao, ja njegovo još nisam.
Sa Sašom Ivaniševićem, trenerom seniorki Mladosti, sam bio suigrač još iz fakultetskih dana tako da smo se znali dobro. Kao trener je imao svoju viziju koju je trebalo realizirati i to je bilo napravljeno. Oba trenera su mi dala optimalnu slobodu, pomogli u aklimatizaciji u početku što je bilo jako bitno. Moje ideje prolazile su u konzultacijama s njima, pa iz prošle sezone crpim ogromno iskustvo.

Prihvatili ste novi  izazov. Kakva su vaša očekivanja u sezoni koja Vas očekuje s košarkašima Cibone?
-
Cibona je, kao i suradnja s Mladosti došla preko prof. Luke Milanovića s Kineziološkog Fakuleta u Zagrebu. Ove godine je kao kondicijski trener Hrvatske nogometno reprezentacije uzeo srebro što je sjajan uspjeh za nogomet, ali i za struku. Prof. Luka me regrutirao u svoj kadar Biotreninga prije par godina i preporučio upravi Mladosti kao bivšeg igrača i Mladostaša na čemu sam mu jako zahvalan. 
Cibona je došla kao splet okolnosti i promjene trenera na Mladosti, koji je izrazio drugačiju viziju razvoja igrača i regrutacije kadrova, što je u sportu normalna stvar. Bilo mi je žao što naprasno prekidamo suradnju koju sam smatrao više nego uspješnom, a stvarni plodovi tog rada trebali su se ubirati tek u nadolazećim sezonama kroz sustavni rad s mladima. Nadam se da nastavljaju u istom smjeru, to je potrebno kako za klub tako i za hrvatsku odbojku. Cibona je novi veliki izazov koji je na vidiku, na meni je da to povjerenje opravdam. Ona je institucija gdje prolaze samo najbolji i nadam se uspješnoj suradnji s igračima i stožerom. Trener Ivan Velić je ove godine sletio pod Toranj i suradnja zasad ide na obostrano zadovoljstvo. Igrači su željni dokazivanja i žele se nametnuti novom stručnom stožeru, što uvelike olakšava posao. Budemo li svi zajedno disali, rezultat postaje popratna pojava. Momčad ima puno mladih igrača, budućih nositelja kluba i reprezentacije, stoga je pristup njihovom razvoju prioritet u stožeru. Nadam se dugoročnoj suradnji Cibone i Biotreninga, da struka ima kontinuitet, a neka zacrtani ciljevi govore o uspješnosti programa. Sportski rezultati često nisu mjerilo uspjeha, osobito u mlađim dobnim kategorijama, gdje u svrhu rezultata često u drugi plan pada razvoj igrača koji svoje trebaju dati u seniorskoj konkurenciji. 

Jeste li rekli definitnivno zbogom odbojci ili svom sportu ne zatvarate vrata?
-
Teško je sad govoriti o sportu koji me obilježio u kontekstu zatvaranja vrata, bilo klubova ili reprezentacija, mada ostaje gorak okus. Ove godine sam bio dio stožera muške juniorske reprezentacije koja je, nakon ne znam koliko vremena, uspjela dobiti okupljanje od 3 tjedna, što treba biti normalno, a ne privilegija. Nisu prošli dalje, al ne treba sad nakon lošeg rezultata gasiti projekt uz izgovor da su dobili dobili su htjeli, pa opet ništa. To je ona priča o rezultatu. Redovna okupljanja trebaju biti prioritet. Regionalna okupljanja trebaju biti prioritet. Struka treba konsenzus i suglasnost u izboru na čelne pozicije i pustiti stručnjake da rade svoj posao. Jednogodišnji i stihijski projekti nikom nisu atraktivni, a generacije prolaze. Treba postojati sustav koji definira kako se što radi, bilo klub ili reprezentacija, da jezgra talenta bude višegodišnje praćena i razvijana u pravom smjeru jer smo mala država koja crpi mali bazen selekcije, osobito u muškoj odbojci. Rado ću se odazvati takvim projektima u budućnosti ako me životne okolnosti ne odvedu u drugom smjeru, a prilike se otvaraju i u drugim, lukrativnijim sportovima.