Intervjui

Lucija Bojanjac: Nastavljam trenirati punom parom!

Autor: Subota, 19 Travanj 2014
Lucija Bojanjac Lucija Bojanjac
Mlada odbojkašica prepoznatljivog glasa rezimira proteklu sezonu koju je igrala u novootvorenom klubu OK Fortis Volta. Također govori o planovima za budućnost te se prisjeća nekih zanimljivih trenutaka iz svoje karijere.

Ovu sezonu si igrala u novootvorenom klubu OK Fortis Volta. Kako ste se snašle kao ekipa, kakav je klub, jesi li zadovoljna rezultatom i jesi li zadovoljna trenerom?
Bez obzira što je klub nov, cure su mi dugogodišnje suigračice iz prošlih sezona tako da se sve međusobno dobro poznajemo pa prilagodba nije bila teška. Zadovoljna sam atmosferom u svlačionici, odnosom s trenerom, pristupom na terenu i svim ostalim pojedinostima koje čine pravi klub. Uvjerena sam da je rezultat mogao biti i bolji i da je ovo ekipa koja zaslužuje puno više. No, imale smo niz ozljeda koje su nas spriječile da kvalitetno odradimo sezonu.. No što je tu je, probile smo led s prvom godinom, ubuduće će biti puno lakše.

Koji su ti planovi za dalje?
Sezona je gotova, ali nastavljam trenirati punom parom, ako ne i više negoli do sada. Dobila sam punu sportsku stipendiju na fakultetu Oral Roberts u Oklahomi pa su pripreme u tijeku. Putujem u kolovozu, a do tada mi ne preostaje ništa drugo negoli trenirati i naravno položiti državnu maturu.

Razmišljaš li već što ćeš nakon fakulteta? Ostaješ u Americi, vraćaš se u Hrvatsku ili nešto sasvim treće?
Svatko ima neke želje i ideje o svojoj daljoj budućnosti pa tako i ja. Htjela bih nakon završenog fakulteta u Americi upisati petu godinu negdje u Europi. S obzirom da smo ušli u Europsku Uniju mogućnosti za dobivanje stipendija su velike pa bih htjela to iskoristiti. A nakon toga, ne znam. Vidjet ćemo kako će se stvari odvijati.

Od raznih nagrada u svojoj dosadašnjoj karijeri koja ti je najznačajnija?
Svaka od njih ima neku priču iza sebe, ali kada bih morala jednu izdvojiti bila bi to nagrada koju sam osvojila za najboljeg dizača na Trofeju Beograda 2012. godine. Četiri godine za redom išli smo na taj turnir i svake godine bi nam za dlaku izmaklo finale. Sve do 2012. kada smo nakon teškog polufinala izborili tu prestižnu zadnju utakmicu. Na kraju smo izgubili od Beograda, ali taj osjećaj postignutog cilja nakon dugo godina bio je fenomenalan.

Postoje li trenutci u tvojoj karijeri kada si poželjela odustati od odbojke?
Naravno. Smatram da je to nešto što svaki igrač prolazi u svojoj karijeri. Bili su trenutci kada mi je bilo dosta svega: treniranja, utakmica, dvorane, lopte... Plakanja u subotu navečer jer ne mogu otići na rođendan zbog sutrašnje utakmice. Bilo je zaista svega. No, roditelji i brat uvijek su bili moj glas razuma. Razgovorom bi me motivirali i pomogli da prebrodim takve krize. Kada gledam iz današnje perspektive zaista je vrijedilo toliko truda i odricanja. Izlazak dođe i prođe, bit će ih još puno. Ali ono što sam dobila od odbojke je neprocjenjivo u odnosu na sve ono čega sam se “odrekla“.

Imaš li rituale prije utakmice? Koje?
Uvijek moram doći barem pola sata prije zagrijavanja tako da se lijepo u miru pripremim za utakmicu. Prije sam imala neke rituale, ali sam s vremenom shvatila da su to gluposti. Kako treniraš, tako i igraš. To je jedino što ti može pomoći.

Najdugotrajnija utakmica koju si igrala je...
Uf, bilo ih je stvarno puno. Moje sve ekipe su nekako voljele igrati na pet setova (haha). Ali evo sjetila sam se utakmice koju smo igrale s Marčanom. Bilo je to prije jedno četiri godine. Vodile smo 2:0 u setovima i 24:19 u trećem setu. Na kraju smo, naravno, izgubile 3:2.

Da možeš odabrati još jedan sport, koji bi to bio?
Hmm.. Mislim da bi to bio rukomet. Stvarno uživam gledajući ga.

Koji su po tebi najbolji odbojkaš i odbojkašica u hrvatskoj ligi?
Za mene je najbolja odbojkašica hrvatske lige moja draga prijateljica i buduća suigračica Laura Miloš. Stvarno je bila odlična ovu sezonu. A što se tiče odbojkaša moram priznat da stvarno ne pratim mušku odbojku u Hrvatskoj, a ne želim na temelju dvije odgledane utakmice ništa određivat.

Tvoj zvonki glas daleko se čuje i svi ga znaju. No, rijetki znaju da si kao mala bila u jednom zboru. Što te spriječilo u daljnjem razvitku pjevačke karijere?
Da, da (haha)... Bar sam po nečem poznata. Što me spriječilo? Moj antitalent, definitivno. Shvatila sam da je vrijeme da se primim lopte, a note ostavim nekom drugom.

Iako si sportašica zasigurno u ormaru nemaš samo sportske stvari. Koliko pari štikli imaš, a koliko nakita imaš?
Naravno, u ženskom ormaru svega se nađe. Iskreno, nisam prevelika ljubiteljica štikli, ali imam nekoliko para za izlaske. A što se tiče nakita, tu sam pravi manijak. Obožavam ga, to mi je definitivno slaba točka. Stalno ga kupujem i nikad mi ga dosta. Ipak su dijamanti ženini najbolji prijatelji 

Postoji li neki lik iz filma ili knjige s kojim se jeko možeš poistovjetiti?
Pa recimo Hermione Granger iz filma/knjige Harry Potter. Isto sam tako organizirana, ništa ne prepuštam slučaju, sve mora biti kao po špagi, pravim se pametna (haha) i ponekad tvrdoglava. Baš kao i ona.

Za par tjedana ideš na državno školsko natjecanje iz odbojke. Kakva ste tamo ekipa? Koja su vam očekivanja?
Ovo će mi biti već treća godina za redom da idem na državno prvenstvo. Nažalost, još nismo uspjele osvojiti zlatno odličje. Olakotna je okolnost što su mi neke suigračice iz kluba ujedno i suigračice u školskoj ekipi. Zbog bolesti, izgubili smo jednu od glavnih igračica pa ćemo se sad morat snalazit kako znamo i umijemo. No, lopta je okrugla. Dat ćemo sve od sebe pa što bude.

Autor: D. Cota