Maja Poljak: Silno će mi nedostajati emotivni dio sporta

Objavljeno Srijeda, 20 Prosinac 2017 23:17 Autor:
Maja Poljak: Silno će mi nedostajati emotivni dio sporta Foto: cev.lu

Četiri osvojene Lige prvaka, jedno Svjetsko klupsko prvenstvo, tri puta prvak Italije, jednom Turske i na kraju karijere prvak Rusije s 34 godine na leđima.  Sve to osvojila je Maja Poljak, hrvatska odbojkašica, uz jedno ''ali'', nema tu brojnih osvojenih kupova, Superkupova itd. Nema niti europskog srebra osvojenog s Hrvatskom 1999. godine.

Otišla je kao ono što je i bila, Pobjednica, s velikim P. Osvojila je prvenstvo Rusije s Dinamom iz Moskve, napravila ono zbog čega je došla u Rusiju. Odluku o prestanku donijela je ranije, posljednja sezona bilo je mučenje kroz koje više nije htjela, ali niti mogla prolaziti.

 

- Zdravstveni problemi postajali su sve češći, sve intenzivniji, tijelo je u zadnje vrijeme davalo signale, ali s obzirom na to da je kod mene postojao veliki sportski motiv naravno da je bilo teško raskrstiti i donijeti takvu odluku. Zbog svih problema sa zdravljem, bilo je jasno da će sezona u Moskvi biti moja posljednja, bez obzira koliko sam imala želje nastaviti, ostati i po mogućnosti napraviti korak dalje s tim klubom. S  obzirom na dugogodišnju karijeru i godine mislim da je bio dobar trenutak za završiti. Posljednji period bio je jako naporan i to mi je na neki način olakšalo da donesem odluku o prestanku karijere.

 

Tijelo je dalo signal, a Maja Poljak nije jedna od onih koja ne zna kada treba staviti točku na i. Otišla je na vrhuncu, u posljednjoj sezoni karijere odigrala još jedan Final Four Lige prvakinja, sedmi u karijeri, Svjetsko klupsko prvenstvo gdje je proglašena najboljom blokericom. Ponovno je tako uzela trofej koji je 2015. osvojila u dresu Eczacibasija, s kojim je tada i osvojila svjetski klupski naslov.

 

Vratit ćemo se na posljednju sezonu, trebalo je puno odricanja za izgurati je do kraja. Leđa, kukovi, niz drugih manjih problema, puno rada. Pomogao je jedan Hrvat, Istranin Damir Kolec, kondicioni trener Dinama iz Moskve. Čovjek sa sjajnim sportskim životopisom, trener u najjačim ženskim odbojkaškim klubovima svijeta, dvostruki prvak Europe s reprezentacijom Rusijom. On također zaslužuje svoju priču, a kako je ovo priča o Maji Poljak, Kolec je kratko raportirao:

 

- Maja u Moskvi nije imala slobodan dan, radili smo stalno, plus što je uz sav rad odlazila i na medicinske tretmane koji su vezani uz prikladnu kineziologiju, koje kod nas nema. Iskreno ne znam da li je u cijeloj sezoni imala tri slobodna dana. Veliki je radnik, s njom nije bilo teško raditi. Kada bi imali radni dan s dva treninga, a prvi trening je počinjao u 11 sati mi smo radili već od 10 sati, s time da je znala već i kod kuće napraviti što treba i doći spremna na zagrijavanje. Uz to njezin rad u teretani bio je na vrhunskom nivou. Bilo mi je zadovoljstvo i čast raditi s takvom vrhunskom igračicom kao što ja Maja, nije ona samo vrhunska igračica nego je i veliki čovjek, na terenu i van njega, a to je danas rijetkost!

 

Puno rada napravilo je svoje, na terenu se u posljednjoj igračkoj karijeri Maje Poljak nisu vidjeli problemi koje ima sa zdravljem, iako ona to uz osmijeh opovrgava:

 

- Drago mi je čuti da se nije vidjelo, ali znam koliko je muke uloženo za ostati na visokom nivou i igrati na njemu. Damir Kolec koji je bio moj kondicioni trener u Moskvi, jako mi je puno pomogao da moja igra ostane na tom nivou uz mnogobrojne probleme koji su me mučili. Naravno i medicinski klupski stožer, koji mi je neprestano bio na raspolaganju.  Vi iz vana vidjeli ste samo utakmicu, a sve ono što je njoj prethodilo je bilo stvarno poprilično obilno i naporno. Sve te dodatne vježbe i tretmani koje sam trebala raditi u odnosu na druge igrače koji su bili zdravi.

 

Dugogodišnja kapetanica hrvatske ženske odbojkaške reprezentacije teren je zamijenila kancelarijom. Od 15. listopada ove godine na poziv predsjednika CEV-a Aleksandra Boričića je u Luksemburgu, zaposlila se u sjedištu Europske odbojkaške federacije kao koordinatorica sportskih događaja. Kakve su joj zadaće i kako se snašla u svojoj novoj ulozi:

 

- Svakako je bila velika promjena s terena prijeći u ured, velika je to promjena u životnom stilu, moram priznati da mi je prvih nekoliko dana bilo problematično u prilagodbi. Međutim, kako sam odmah krenula u poslove nisam imala puno vremena o tome razmišljati. Imam ulogu koordinatorice za sportske evente, bavim se s organizacijom muškog i ženskog Europskog prvenstva, završnica prvenstava odbojke na pijesku, Final Foura ženske i muške Lige prvaka, a ove godine uz to će biti i organizirano prvenstvo u odbojci na snijegu. Surađujem s nekoliko komisija za natjecanja, marketinškim odjelom, zadaća mi je multifunkcionalna, jako interesantna i dinamična, svaki dan naučim nešto novo. Za sada sam jako zadovoljna svojim novim poslom, a nadam se da ću i ostati.

 

Bilo je govora da ju čeka posao u Hrvatskom odbojkaškom savezu, reprezentaciji, da će u trenerske vode, a na sve to Maja kaže:

- Jednostavno sam više bila za ideju o radu u CEV-u, vrijeme će pokazati da li je to bilo ispravno. Trenerskih ponuda sam imala međutim odlučila sam ih odbiti. Imala sam jako kvalitetne ponude odmah na jako visokom nivou u odličnim stožerima, ali odlučila sam se odbiti ih i posvetiti se onome što mi je bila prvotna ideja. Što se tiče moje aktivacije u Hrvatskom odbojkaškom savezu, vidjet ćemo, ako bude nekog ozbiljnog kontakta vrlo ću rado poslušati. Trenutno sam ovdje, dobro mi je, motivirana sam, a vidjet ćemo što će donijeti budućnost.

 

O poslovnoj karijeri naše sada već bivše odbojkašice vjerujem da će se tek pisati. O onoj igračkoj već je napisano puno toga, ali sažet ćemo ju u kratkim crtama. Osam godina Italije(Vicenza, Bergamo), pa osam u Turskoj(Ankara, Vakifbank i Eczacibasi) i jedna, posljednja u Rusiji. U svim klubovima u kojima je igrala bila je među glavnim karikama, nigdje prolaznik. U Turskoj su je novinari prozvali ''djevojka od milijun dolara'', toliko je negdje i zarađivala, ali uložen novac uvijek se vraćao.Foto: Emiko Oosato

 

Kako je sve počelo?  Željko Poljak njezin otac bio je poznati košarkaš, bivši reprezentativac Jugoslavije, igrao je na poziciji centra, a od klubova najduže je branio boje Jugoplastike, 80-tih godina prošlog stoljeća. Igrao je i u Švicarskoj, a kćer je usmjerio u odbojku dok je igrao u KK Zagreb.

 

- Tata je to vrlo lukavo odradio zajedno sa svojim prijateljem Draženom Anzulovićem i njegovom suprugom Marijom, koja je igrala u Mladosti. Bila je završnica Lige prvaka igrale su Mladost i Uraločka, odmah sam vidjela najvišu moguću kvalitetu odbojke koju sam mogla vidjeti u tom trenutku, svidjelo mi se i tako sam počela igrati. Međutim kako sam odrasla u košarkaškoj dvorani moja prva ljubav bila je košarka, ali tata je to odlučio lukavo upakirati i imao je pravo, i nije mi uopće žao, dapače. Zaljubila sam se u odbojku i stvarno ne bi mogla biti sretnija nego što jesam i što sam imala priliku toliko dugo i na tom nivou baviti se odbojkom. 

 

Nakon Mladosti odlazi u Italiju, u profesionalnu karijeru kreće već sa 17 godina, kada potpisuje za talijanskog prvoligaša Vicenzu. U to vrijeme još je u Zagrebu pohađala srednju školu, završila ju je uz igranje, a uz profesionalnu karijeru uspjela je Maja Poljak završiti i Ekonomski fakultet, a diploma koju je stekla omogućila joj je uz igračku karijeru posao u CEV-u.

 

S Vicenzom je osvojila CEV kup u sezoni 2000/2001, provela tri sezone kroz koje je sazrela, a onda ju uzima Bergamo s kojim u sezoni 2003/2004 uzima Scudetto. Tu kreće njezin put u vrh u kojem ostaje do kraja karijere. Uz sve trofeje, naslove, kupove, četiri Lige prvaka, individualne nagrade, pobjede, bogate ugovore, nastupe na Europskim i Svjetskim prvenstvima normalno je bilo pitati Maju je li joj ikada ponestajalo motiva, ali iz sljedećih riječi lako će biti izvući zaključak:

 

- Osvojila sam Ligu prvaka četiri puta, ali voljela bih da sam je još koji puta osvojila. Nikada mi nije nedostajalo motiva, normalno je da postoje trenuci kada ti napori sve teže padaju, kada doživiš frustracije, razočaranja, ali smisao svega je da se ta energija pokuša na nešto produktivno usmjeriti. Moje je mišljenje da nema života na staroj slavi, da je svaka utakmica novo dokazivanje, da osvojenih trofeja nikad ne nedostaje. To je uvijek bila misao koja me vodila, i tako sam pristupala kroz svoju karijeru ciljevima koje sam si postavljala, uvijek sam znala što želim i na tome sam radila.

U ovim riječima i leži tajna njenog uspjeha, 17 godina profesionalne karijere, 17 godina na vrhu i u samom vrhu klupske europske i svjetske odbojke. Osvojena Liga prvaka 2005. i 2007. s Bergamom, 2011. s Vakifbankom i 2015. s Eczacibasijem. Tri puta najbolja blokerica Lige prvaka, dva puta Svjetskog klupskog prvenstva. U njenoj fantastičnoj priči nedostaje tek neki bolji rezultat s reprezentacijom, na pitanje da li je s reprezentacijom mogla više odgovorila je:

 

-Jako sam  sretna što sam bila dio reprezentacije na Europskom prvenstvu u Rimu 1999. godine kada je osvojeno srebro, to je bila stvarno jedna fenomenalna reprezentacija, koja je imala nevjerojatne igrače. Nažalost neki su se odlučili prestati baviti odbojku, neki umirovili samo što se tiče reprezentacije, dogodila se smjena generacije, koju smo mi poslije ispaštali. Možda smo mogli napraviti neki korak više, ali rezultati su takvi kakvi jesu. Kvaliteta one reprezentacije koja je bila prije je bio puno veći, radi toga su i rezultati bili fenomenalni. Doživjeli smo jednu veliku smjenu generacija, jedan težak financijski period u savezu, puno se stvari nije poklopilo. Treba biti realan, igračice koje su bile prije i koje su osvajale medalje za Hrvatsku su bile jedna nevjerojatna klasa.

 

Ono što svaki sportaš pamti je težak poraz i velika pobjeda, kada bi trebala neke izdvojiti koji bi to bili:

 

- Ne mogu izdvojiti neki najteži poraz, svi porazi su mi jako teško padali. Što se tiče pobjeda, svaka je bila slatka na svoj način. Prva osvojena Liga prvaka bila mi nešto fenomenalno, jer uvijek sam imala visoke ciljeve, al baš očekivati da ću toliko mlada biti u stanju osvojiti i igrati cijelo vrijeme završnicu Lige prvaka teško je bilo tko mogao predvidjeti, tako da je to bila stvarno draga pobjeda.

 

Bilo je to 2005. godine, Bergamo u kojem su tada igrale između ostalih Talijanke Piccinini, Barazza, Paggi, Croce, legendarna Ruskinja Sokolova, Njemica Grun osvojio je europski naslov pobjedom na Final Fouru u Španjolskoj. U finalu su pale Tenerife, koje su igrale kao domaćin. Maja Poljak tada je imala 22 godine. S klupe je Bergamo vodio Giovanni Caprara, suprug Irine Kirilove, s kojim će se Maja ponovno sresti u Eczacibasiju 2014. godine. Baš je Caprara Eczacibasi 2015. odveo do naslova u Ligi prvaka, prvog u povijesti, koji je taj klub dugo čekao. Eczacibasi je čak 17 puta bio prvak Turske, a nakon Lige prvaka iste godine osvojeno je i Svjetsko klupsko prvenstvo u Zurichu, na kojem je Maja proglašena najboljom blokericom prvenstva. Uz tu prvu osvojenu Ligu prvaka Poljak spominje još jednu veliku pobjedu:

 

-Poseban doživljaj za mene bila je pobjeda u Ligi prvaka protiv Fenerbahčea, imali su nevjerojatnu ekipu u koju su uložili jako puno, nevjerojatnu podršku navijača, bili su organizatori finalnog turnira. Fenerbahče je jedno ogromno sportsko društvo koje je sve to organiziralo na fenomenalan način, napunilo dvoranu, sve to izgledalo je kao borba Davida i Golijata, a na Vakifbank za koji sam igrala baš se nitko tada nije mogao kladiti da će pobijediti dream team, koji je bio složen s druge strane mreže. To je vjerojatno bila jedna od najneočekivanijih pobjeda, koja nam je ostala duboko urezana.

 

Bilo je to 2011. godine. Final Four Lige prvaka igrao se u Istanbulu. Sve je bilo spremno za veliko slavlje Fenerbahčea, koji je tada imao mega ekipu, vođenu od strane Brazilca Jose Roberta. Paklena atmosfera, 7000 ljudi u dvorani Burhan Felek i uglavnom svi na strani žuto-crnih. Fenerbahče je svojim navijačima napunio dvoranu, uz sve gotovo najbolje turske igračice njihov dres nosile su Hrvatica Osmokrović, već spominjana Ruskinja Sokolova, Poljakinja Skowronska, Brazilka Fofao, Njemica Furst. Ipak iz te nazovimo epske bitke Vakifbank je izašao kao pobjednik, preokrenuli su 2:1 Fenerbahčea i s 15:11 u petom setu izborili finale. U njemu prvak Azerbejdžana Rabita nije imala šanse, Vakifbank je osvojio naslov, a Poljak svoju treću Ligu prvaka pod vodstvom Talijana Guidettija, danas najtrofejnijeg klupskog trenera ženske odbojke.

 

 

 

Poljak je imala sreću da je u karijeri radila pod vodstvom najvećih trenera današnjice, spomenutih  Guidettija i Caprare, a izdvojiti treba i Kineskinju Lang Ping, koja je prošle godine s Kinom osvojila olimpijski naslov, olimpijsko srebro sa SAD 2008. godine. Nakon toga trenirala je Poljak u dresu Telecoma iz Ankare.

 

Svatko od mojih trenera mi je dao nešto, imala sam sreće uvijek raditi s dobrim trenerima, ali tu sreću sam recimo malo i isprovocirala, jer uvijek sam tražila sredine gdje će mi biti i dobri treneri. Nisam išla u vrijeme svoje karijere isključivo za financijama, uvijek sam htjela da sve bude na visokom nivou, da se igra za trofeje, da igrači budu dobri, da treneri budu dobri. Zbog toga sam vjerujem i imala tako dugotrajnu i uspješnu karijeru, svi su mi treneri dali nešto, sretna sam što sam imala priliku s njima svima raditi. Možda bih izdvojila talijanske trenere koji su me s tehničke i taktičke strane najviše naučili.

 

Pitali smo Maju i za suigračice, igrala je sa svjetskim igračicama, bila u svjetskom odbojkaškom vrhu godinama, s druge strane mreže stajale su također fantastične igračice, ali obazriva prema svima nikoga nije htjela izdvajati:

 

Zaista sam igrala sa svjetskim klasama, protiv njih, jako sam zahvalna na činjenici da sam prošla kroz jedan dugi period, odbojka se mijenjala, mijenjali su se i tipovi igrača koji su dominirali, tako da se osjećam stvarno zahvalna što sam imala jedno takvo bogato iskustvo da imam priliku igrati sa stvarno nevjerojatnim igračinama, ali ne bi neku posebno izdvojila.

 

Na pitanje koja je igračica najkompletnija za nju tijekom igračke karijere i protiv koje je bilo najteže igrati dala je konkretan odgovor:

 

Najkompletnija igračica protiv koje sam igrala bila je Nataša Osmokrović, ona je stvarno u svim elementima bila izuzetno jaka . Bilo je igrača kroz moju karijeru bez da se netko tko ovo bude čitao ne uvrijedi, koji su bili jako dominantni u napadu, neki koji su izvrsno servirali, blokirali, teško je biti stvarno kompletan, ali po mom mišljenju ona je bila jedan od najnezgodnijih protivnika upravo zbog toga. Možda bi je jedan dan bio u stanju zaključati u napadu, onda bi ona odradila neka čuda o bloku ili u obrani, uvijek je držala prijem. Bilo je jako nezgodno igrati protiv nje, jedina još igračica na takvom nivou bila je Koreanka Kim, ali opet Nataša je jako dugo igrala na jako visokom nivou i to je čini nevjerojatnom igračkom kvalitetom. Što će biti s Kim pokazat će vrijeme, mislim da je sve manje i manje, takvog profila igrača da sve više i više postoje specijalizirani igrači.

 

Nakon puno godina u odbojci, na pitanje što će joj najviše nedostajati ili već nedostaje nakon šest mjeseci bez igračkih aktivnosti Maja kaže:

 

Iskreno odbojka mi nedostaje jako puno, svaki dan mi zapravo nedostaju emocije koje sam proživljavala na terenu.  Taj osjećaj kada se sav tvoj trud napokon isplati, kada dođe neka važna pobjeda je jedna predivna emocija, vjerujem da će mi ta predivna emocija nastaviti nedostajati. Nakon svih tih pustih godina teško je živjeti bez toga i priviknuti se na to. Činjenica je da i kada se dogodi poraz je jedna emocija koja te tjera da radiš na sebi i gura te naprijed. Cijeli taj emotivni dio sporta će mi silno nedostajati, ali nadam se da ću imati prilike kroz posao prisustvovati dobrim sportskim događanjima, uživati u sportu koji sam jako dugo prakticirala i koji je naravno dio mene.

 

Na što si najponosnija u karijeri i za kraj razgovora reci našim čitateljima gdje ti je bilo najljepše tijekom karijere:

 

Činjenica da sam jako dugo vremena bila na visokom nivou, u biti od kada sam otišla u Italiju i kada sam uspjela doći u klub koji se bori za velike stvari cijelo vrijeme sam ostajala u takvim sredinama i takvim klubovima. Bila sam na jako puno završnica Lige prvaka, uvijek sam se borila za trofeje, mislim da je to najveći pothvat, s tako puno konkurencije i puno promjena koje su se događala u odbojci Uspjela sam se zadržati u vrhu, uvijek se boriti za trofeje i to me čini najponosnijom u cijeloj priči. Svaka sredina imala je svoje pozitivne i negativne stvari, ne postoji idealno mjesto, međutim nekako me najljepše uspomene vežu za Italiju gdje su bili sami počeci, gdje postoji jedna velika ljubav prema sportu, sportska kultura. Oduvijek sam voljela igrati pred punim dvoranama, cijeli taj doživljaj odlaska od kuće, ulaska u profesionalni sport, sve to nekako mi je ostalo urezano u sjećanju. Počeci ma koliko bili teški ipak su bili najslađi, prvih godina u Italiji se najviše sa sjetom sjećam, jer su stvarno bile posebne.

 

 

 

 

  

Najnoviji proizvodi

Newsletter

Pretplatite se na naš newsletter. Budite u toku s našim vijestima i proizvodima iz Webshopa.

captcha