Intervjui

Martina Matić: Za moju ljubav prema odbojci kriva je Mila Superstar

Autor: Petak, 20 Rujan 2013
Martina s partnericom Dinom, uglavnom su turnire završavale sa osmijehom na licu. Martina s partnericom Dinom, uglavnom su turnire završavale sa osmijehom na licu. Foto: odbojka.hr
Martina Matić, odbojkašica na pijesku i u dvorani, podijelila je s nama svoju priču. Kako je odbojka ušla u njezin život i zašto još uvijek uživa igrajući ju, pročitajte u nastavku...

Za one koje ne znaju, bavila si se i tenisom. Kada si se odlučila za odbojku?  

Da, tenisom sam se bavila dok sam bila jako mala. Brat mi je trenirao pa su me roditelji upisali u školu tenisa za djecu, međutim, nakon relativno kratkog razdoblja od recimo godinu dana sam shvatila da to nije moj sport. A voljela sam jedan japanski crtić, na njemačkom se zvao «Mila Superstar» - u njemu je glavni lik, Mila, bila odbojkašica . Zbog njega je meni bio san početi igrati odbojku. Početkom osmog razreda u osnovnoj školi, dakle s 7/8 godina, sam u školi vidjela letak za mini školu odbojke. Otišla sam na prvi probni trening i bilo mi je odlično. Svidio mi se sport kao takav, ali i treneri i timski duh koji je potreban za odbojku i eto, tu sam i dalje.

Treninzi, utakmice, putovanja... Sport zasigurno traži i dosta odricanja, zar ne?

Zanimljivo pitanje – sve je stvar stava. S jedne strane da, puno je to odricanja. Treninzi meni osobno rijetko spadaju po odricanja, jer sam se toliko dugo bavim sportom da sam bez njega nervozna i treba mi bar 3 puta tjedno neka aktivnost, po mogućnosti odbojka.  Definitivno naporni ji dio, i to bih većim dijelom smjestila među odricanja, su putovanja. Ove godine nas u dvorani recimo čekaju uglavnom putovanja u i oko Splita i s druge strane u Vinkovce.... ali svuda ima odricanja i to je dio većine sportova tako da sam to prihvatila i pokušavam što manje razmišljati na taj naćin. Na pijesku je druga priča – kad su turniri na moru onda je putovanje nagrada, jer uz turnir i sport dobijem i mini godišnji odmor :-).

Kako si se snašla u ulozi kapetanice Azene i jesi li zadovoljna uspjehom ekipe prošle sezone?

U Azeni sam sad već 5 godina a kapetanica sam od kad nam je Diana ostala trudna. Ja bih rekla da sam se dobro snašla tamo, a činjenica da sam kapetanica je meni osobno manje bitna jer sam se uvijek jednako ponašala u smislu da sam igračicama govorila što mislim i s trenerima komunicirala o svemu. Jedina je razlika da sad «birokraciju» prije i poslje tekme obavljam i ulazim u prijateljske dijaloge sa sucima, hahaha.

A s prošlogodišnjim uspjehom sam jako zadovoljna. Imale smo sreće, jer je dobar dio nas zaposlen i uz posao je trenirao i igrao, imale smo dvije majke s malom djecom i opčenito nam se ekipa sastojala od 7 igračica i jako mladom klupom koja, pored libera i tehničara, nije mogla kvalitetno zamijeniti bilo koga u prvoj postavi. Prva postava je s puno iskustva i kvalitete i dobrog međusobnog poznavanja s malo zajedničkih treninga uspjela doći do drugog mjesta u prvenstvu. Mislim da mi s tim možemo biti i više nego zadovoljne. S druge strane to pokazuje da je vrlo upitan nivo odbojke u Hrvatskoj, što je jako tužno jer ima puno potencijala. Svejedno vjerujem da bismo s prošlogodišnjom ekipom, doduše s više treninge, i vani mogle konkurirati.

Gdje si još igrala?

Rođena sam i odrasla u Straubingu, u Njemačkoj. Tamo sam počela igrati i ostala sam i tamo jer sam imala puno sreće i uspjeha tamo, iako sam imala puno ponuda za otić. Iz godine u godinu, takoreći prateći moj razvoj, smo uspjevale biti prve u ligi i napredovale smo sve do druge Bundelige. Nakon jedne sezone u Bundesligi sam se odselila u Hrvatsku, gdje sam, nakon kraće pauze zbog faksa, počela igrati za Azenu. Igrala sam i za Bavarsku repezentaciju, za Hrvatsku juniorsku reprezentaciju i naravno,odbojku na pijesku. 

No, osim dvorane, vidimo te i na pijesku. Zašto odbojka na pijesku?                           

Zato što ju volim igrati. Oduvijek sam ljeta provodila na pijesku. U klubu u Njemačkoj smo išli čak preko ljeta na pripreme za dvoranu na pijesak jer je odličan za kondiciju, ali i za razvoj igrača. Ima samo 2 igrača na terenu i prisiljen si naučit raditi sve, očekivati loptu u bilo kojem trenutku itd. Uz to volim biti na otvorenom i uvijek sam igrala s djevojkama koje su mi drage i s nekima od njih sam jako bliska prijateljstva razvila. Svakoj dvoranjskoj igračici bih preporučila da se bar malo upozna s pijeskom. Danas tako manje više bez kondicijskog pripremnog dijela mogu u dvoranu jer zbog odbojke na pijesku preko ljeta ostajem u formi.

Igrala si s Dinom Bečić ove sezone. Kako ste se odlučile za partnerstvo?

Dina i ja se znamo već dugo i zapravo smo već prošle godine odlučile igrati skupa. No, prošle godine nismo igrale svaki turnir u ovoj kombinaciji. Dijelom zato što sam ja u startu rekla da bih turnir u Sv. Filipu i Jakovu igrala ponovno s Emom jer smo se odlično složile prve godine kad smo taj turnir igrale, dijelom zato što se zbog obaveza na poslu nismo uspjele organizirati da odemo i na ostale turnire zajedno. Ali i to je odlično bilo jer sam tako prošlu sezonu s dvije najbolje moguće igračice igrala.

Ove godine smo se dogovorile da ćemo cijelu sezonu skupa odigrati . Odlično nam je bilo prošle godine, slažemo sa na terenu a i van njega imamo blisko prijateljstvo. Meni je gušt igrati s njom, sad smo se već i navikle igrati zajedno, imamo jako sličan stav prema odbojci i sportu kao takvom  i veselim se i sljedećoj sezoni s njom.

Kako i gdje se pripremate za sezonu?

Pripremni period kao takav, nažalost, nemamo, što zbog posla, što zbog obaveza u dvorani. Mi dakle pokušavamo držati neku razinu forme tokom cijele godine i samo mijenjati podloge, takoreći. Treninge za odbojku na pijesku, to jest termine za igru imamo na Jarunu.

Koji je vaš najveći uspjeh? Najbolji turnir ljeta 2013.?

Hm, najveći uspjeh je, bar na papiru, da smo osvojile prvenstvo. No, teško mi je odgovoriti na takvo pitanje. Nismo se ozbiljnije ozljedile i to je vrijedno spomena.

A najbolji turnir... rekla bih Sv. Filip i Jakov. Organizacija je već tri godine za redom na nivou, turnir je na moru, ima sve što igračima treba (voda, dresovi, atmosfera) i uglavnom svi igrači pokušavaju doći na taj turnir pa se i svake godine odlično zabavim. No i turniri u Puli, Vrsaru ili u Rosesu su bili odlični. Najgori turnir je nažalost «završnica» ženskog prvenstva na Jarunu bio. Dijelom, jer većina ekipa nije mogla doći ali i organizacija je bila.... nije bilo ni vode, ni dresova a da ni ne spominjem neku atmosferu. Nije bilo muzike, mimo one koja je od organizacije drugih događaja svirala, gledatelja, satnice, informacije za igrače, ničega. Ne mogu reći da smo nešto uživale igrati taj turnir, i tužno je da je to takozvana završnica bila.

No, uz ostale gore spomenute turnire, Dinu i ostalu ekipu će mi sezona sigurno ostati u lijepom sjećanju.

Možeš li izdvojiti najbolji muški par ove sezone?

Teško pitanje. Brlas/Božić su osvojili prvenstvo i imali su vrhunskih utakmica, ali nije tako jednostavan odgovor. Parovi iz Splita recimo nisu igrali sve turnire a finale njih i Trimčevski/Ravnjak je bilo gušt gledati, no, čak i da jesu igrali i ostale turnire, muških ekipa je bilo puno jako dobrih. Silić/ Nikolaus su me recimo oduševili na turniru u Rosesu koji su i osvojili. Venier/Žukovski su išli igrati turnire i u Sloveniju i Bosnu ii dobro su prolazili... puno odličnih parova i gotovo nikad nisam bila sigurna na koga bih se kladila. Bila bih jako sretna da je i ženska konkurencija na tom nivou s toliko puno parova.

Kakvi su planovi za budućnost (dvorana i pijesak)?

Planovi su igrati i dalje kolko god mogu/možemo. Dvoranski treninzi su počeli, ostajemo u Azeni iako si uvijek ostavljamo mogućnosti za promjene. A sljedećoj sezoni na pijesku s Dinom se već sad veselim.

Sigurno si pratila našu reprezentaciju na EP-u. Kako ti se čine djevojke?

Pratila sam, naravno i našu reprezentaciju i Njemačku. Naša ekipa me jako razveselila. Već dugo imamo nekoliko iznimno kvalitetnih igračica ali zbog ostalih uvjeta nisu uspjele doći do uspjeha do kojih su možda mogle doći. Pa mi je jako drago da su ove godine uspjele osvojiti 5. mjesto. Bravo cure!   Njemačka je na kraju osvojila 2. mjesto i to mi je iznimno drago jer i tamo poznajem dobar dio ekipe.

M. G.