Ratko Peris: Vraćam se u Francusku i to mi čini zadovoljstvo

Objavljeno: Subota, 30 Ožujak 2019 22:51 Autor:

S 43 godine na leđima u Belgiji, pomalo zaboravljen od hrvatskih ljubitelja odbojke 11 sezonu kao trener privodi kraju naš današnji sugovornik, Karlovčanin Ratko Peris.  Trenutno vodi belgijskog prvoligaša Menena, završava već treću sezonu u Belgiji s puno uspjeha, svoj klub posve je približio puno bogatijim Maaseiku i Roeselareu, klubovima koji su česti sudionici elitne Lige prvaka.

- Mogu reći da sam u Belgiji dosegnuo dosadašnji maksimum u karijeri, napravio vrhunske rezultate, igrao sam Challenge i CEV kup, a u svake od tri godine uspio sa svojim klubom koji nema veliki budget igrati egal s Roeselareom i Maaseikom, ekipama koje igraju Ligu prvaka - rekao je u uvodu razgovora Peris.

Menen je s hrvatskim trenerom na klupi lani igrao četvrtfinale europskog Challenge kupa, ove sezone je u top 4 u Belgiji, trenutno nakon tri od šest odigranih kola pobjedničke skupine(play-off skupina) imaju 1-2. Osim Menena  u borbi za naslov prvaka su još Roeselare, Maaseik i Aalst.  Još uvijek imaju dobre šanse da nadmaše najbolji plasman u povijesti,  3. mjesto koje datira od prošle sezone. Belgija što se tiče muške odbojke je daleko ispred Hrvatske, redovni je sudionik svih najvećih europskih i svjetskih natjecanja. Zamolili smo našeg sugovornika da nam približi kako funkcioniraju stvari u Belgiji što se tiče odbojke:

- U Belgiji sam proživio super trenutke, dvorane su ovdje pune, svaki tjedan na televiziji se može vidjeti utakmica, a pogotovo sada kada je u tijeku Play-off. Kod nas je dvorana uvijek puna, a atmosfera u dvorani je posebna. Kada igramo u gostima kod Roeselarea, tamo je 2000 gledatelja na utakmici neki prosjek. Atmosfera je također sjajna, što se tiče proračuna i financija Roeselare i Maaseik kao najjači belgijski klubovi imaju proračune od 1,5-2 milijuna eura.

 

Vratimo se malo na igračku karijeru koja je za sada još uvijek bogatija nego trenerska, Ratko Peris ostavio je traga u francuskim odbojkaškim dvoranama.  Prve odbojkaške korake napravio je u rodnom Karlovca, prošao je naš sugovornik sve reprezentativne hrvatske selekcije, bio kapetan juniorske vrste, a od seniorske se kao i čitava generacija oprostio s 26. godina. Prije toga bio je član posljednje hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, 2002. Godine u Argentini. Prvi njegov klub u inozemstvu bio je njemački Moers u kojem je proveo jednu sezonu, a  potom je devet sezona proveo u Francuskoj(Rennes, Ajaccio, Narbonne, Martigues, Cambrai) s povratkom u Karlovac, gdje je započeo i trenersku karijeru:

- Nakon 10 godina igranja po vani vraćam se u Karlovac 2008. godine kao trener i igrač da polako završim igračku karijeru i započnem s trenerskom. Uvijek me vukla želja da dođem kući i da pomognem klubu iskustvom i znanjem, tada je u Karlovcu glavni bio Dino Vidaković koji je i razgovarao sa mnom o povratku. Želio je da dođem i da pomognem klubu.

Kako je i sam autor ovog intervjua Karlovčanin, zamolio sam Ratka da se prisjeti svojih karlovačkih dana i s čitateljima podijeli koju anegdotu:

- Iz karlovačkih dana imam samo lijepe uspomene. Točno je da sam bio mlad kada sam napustio Karlovac, otišao sam s 20 godina, tada je prvenstvo bilo odlično, puno dobrih klubova s odličnom kvalitetom i dobrim igračima, liga je bila jaka i izjednačena, a tada mi je uzor bio Ivica Jakšić igrač Karlovca. Što se tiče treninga bilo je to drugo vrijeme i drukčije se treniralo,a bilo je i ratno vrijeme pa je nekada bilo i komplicirano trenirati u Karlovcu, ali na kraju smo uvijek našli vremena. Što se pak tiče igrača s kojima sam se najbolje slagao teško mi je reći pojedinca, ali ako baš moram onda Ozren Petrić(smijeh). Bilo je puno sjajnih suigrača, sa svima sam našao super kontakt i uživao sa svima, bili smo prijatelji i uvijek davali sve od sebe. Što se tiče anegdota bilo ih je milijun, ali ukratko da kažem da smo živjeli odbojku 100%, ja sam išao na treninge s pionirima, seniorkama, juniorima i seniorima, jednostavno je odbojka bila moj život.

Ipak, još jednom životna priča nije htjela da Ratko Peris ostane duže u gradu na četiri rijeke. Nakon godine u Karlovcu vraća se u Francusku zbog financijskih razloga i to u drugoligaša Cambrai, kao igrač. Radi se o klubu u kojem je igrao u sezoni 2007/2008 i tu započinje njegova prava trenerska karijera, napušta teren i sjeda na klupu, ali ne baš na svakidašnji način:

- Oko Nove godine sam bio povrijeđen, pukao mi je mišić lista i u tom trenutku je klub bio na tek 13. mjestu. Predsjednik tada smjenjuje trenera, a kako je znao da sam u Hrvatskoj bio kao trener privremeno mi daje ekipu u ruke, dok ne nađe neko rješenje u roku od mjesec dana. U tom periodu dobivam pet utakmica, osvajam 15 bodova i predsjednik mi daje puno povjerenje . Preuzimam ekipu skroz uz plan školovanja. Trenersko školovanje u Francuskoj traje 3,5 godine i tako u Camberiu ostajem kao trener pet godina , s time da 2011. godine stečem trenersku diplomu. Tu završava moja igračka karijera, kako sam sjeo na trenersku klupu više se nisam vraćao na teren. Na kraju tu debitantsku sezonu završavam na 4. mjestu.

Nakon pet sezona u Cambreiu Peris odlazi u Club Ales, klub iz druge lige. U prvoj sezoni završavaju pri vrhu poretka, ali zbog nepravilnog financijskog poslovanja i strogih francuskih propisa klub je kažnjen izbacivanjem u treću ligu. Nova sezona u francuskoj trećoj ligi za hrvatskog trenera završava i njenim osvajanjem. Dobar radu Francuskoj otvara vrata posla u Belgiji, preuzimaš Menen s kojim si u tri sezone napravio velike stvari, ali i izgradio trenersko ime. Kakav je za tebe bio sam potpuni prijelaz iz uloge igrača u trenersku ulogu i što ti je do sada bilo najteže u trenerskoj karijeri:

- Što se tiče prijelaza iz igrača u trenera nije mi bilo teško jer sam kao igrač već organizirao i taktički pomagao i vodio ekipu. Najteže do sada u karijeri mi je bilo ići iz Alesa u belgijski Menen. Nisam znao igrače, sistem rada je drugačiji, jezik, sve sam počeo pisati i raditi na engleskom, poslije 18 godina Francuske. Tako da sam može se reći opet počeo od nule i morao radom stvoriti rezultat i ime, da pokažem da znam, te kako bi me počeli cijeniti publika, igrači, suci i savez.

Vratimo se malo i na hrvatsku mušku odbojku, pratiš li zbivanja u Hrvatskoj, održavaš li kontakt s bivšim suigračima:

- Pratim hrvatsku odbojku koliko stignem po internet medijima uglavnom, pratim naravno kada igra reprezentacija i zagrebačka Mladost. S ljudima koji rade u hrvatskoj odbojci baš i nemam kontakte, zato što većina onih s kojima sam igrao niti nije više u našoj odbojci, a od onih koji rade vani čujem se s Juričićem s kojim se i vidim, on živi 15-ak minuta od mene u Francuskoj. Još se čujem s Arbutinom, Mišinom...

Imaš iskustva, prošao si dosta u trenerskoj karijeri, imaš li ti neki savjet kako i što napraviti da hrvatska muška odbojka, reprezentacija  krene prema naprijed:

- Što se tiče reprezentacije mislim da je najveći razlog rad s mladima i razvijanje mladih igrača, ništa ne ide preko noći. Nivo lige je preslab, treba nam profesionalizacija, ulaganje u stručni kadar, ali znam da novaca u hrvatskoj odbojci baš i nema, tako da je teško bilo što početi. Uglavnom po meni bi trebalo napraviti ciklus, planirani i organizirani od mladih selekcija do seniora.

Kratko pitanje, klupa reprezentacije, trenutno prazna, vidiš li se jednoga dana u toj ulozi:

-Da li se vidim na klupi repke...naravno da bih volio, isto tako kao što sam bio kao i igrač, nema većeg ponosa i časti od biti igrač ili trener hrvatske odbojkaške reprezentacije.

 Jedno brzinsko pitanje, tvoja all-star postava svjetske odbojke:

- Primači: N'Gapeth(Francuska) i Leon (Poljska); Srednji blokeri: Lisinac (Srbija) i Volvich (Rusija); Dijagonala: Mikhaylov (Rusija); Tehničar: De Cecco (Argentina); Libero: Grebennikov (Francuska).

Od iduće sezone Ratko Peris vraća se u Francusku i to u elitni razred, prvu francusku ligu kao trener kluba s visokim ambicijama. Nažalost ime kluba će još malo morati ostati tajna, jer sezone još traju. Za kraj razgovora našeg smo sugovornika zamolili da prokomentira taj povratak, te da kaže koji su njegovi snovi koje bi jednog dana volio ostvariti:

- Nakon tri godine u Belgiji, vraćam se u Francusku prvu ligu i to mi je veliko zadovoljstvo. Francuska liga je jaka i kvalitetna, 14 podjednakih klubova, a najmanji budget je milijun eura i ide do 2,5 milijuna. Što se tiče budućnosti i mojih snova, ne znam, želim napraviti ono što nikada nisam kao igrač, san bi mi bio da reprezentacija Hrvatske igra u zagrebačkoj Areni Svjetsku ligu s Brazilom, Rusijom ili Poljskom pred 15000 ljudi,ili da osvojimo medalju na Olimpijskim igrama. To bi bio moj san koji bih volio vidjeti u zbilji.