Tino Hanžić: 'Sviđa mi se izražena kompetitivnost kod Francuza'

Objavljeno: Petak, 08 Veljača 2019 16:20 Autor:
Tino Hanžić Tino Hanžić Foto: Nice Volley Ball

Osamnaestogodišnji Tino Hanžić najmlađi je igrač seniorske reprezentacije. Nesvakidašnji kalibar odbojkaša koji je prošao sve kategorije zagrebačke Mladosti uživa povjerenje trenera, stručnjaka i suigrača. Prije početka ove sezone odlučio je dres kluba sa Save zamijeniti azurno plavim, a svoje odbojkaške vještine nadograđivati i oštriti na francuski način.

Igrao si u Mladosti od malih nogu, a ove si sezone prešao u Nicu. Je li promjena bila teška? Kako si se odlučio za odlazak, ne samo u drugi klub već u drugu državu?
- Mladost je bila i uvijek će biti moj prvi klub. Ondje sam odrastao i proveo cijelo svoje djetinjstvo, napravio prve odbojkaške korake. Mladost je klub u kojemu sam stekao mnoge prijatelje i upoznao zanimljive ljude. Moji ciljevi su uvijek visoko postavljeni - zaigrati u profesionalnoj talijanskoj ligi. Naime, da bih došao do tog cilja moram još skupljati inozemnog, ali i općenito igračkog iskustva. No, da ne skrenem s teme, svaka promjena je teška. Iz svakodnevne rutine i ‘zone komfora’ teško je iskoračiti. Ona donosi uspone i padove. Nakon nekog vremena razmišljanja o promjeni koja se dogodila emocije splasnu i pažnja više nije usmjerena na nju. Život ide dalje, a fokus mora biti usredotočen prema ciljevima. Mome odlasku povod je bila želja za dokazivanjem, stjecanje novog iskustva te izlazak iz neke situacije koja je u tome trenutku bila uobičajena i monotona.

Jesi li zadovoljan sadašnjim klubom i suigračima?
- Nice Volley Ball je dobro organiziran odbojkaški klub. No, nije samo klub taj koji me je oduševio već moji suigrači i sjajni treneri s kojima radim. Velika je sreća za jednog osamnaestogodišnjaka koji dolazi u nepoznatu sredinu imati vrhunskog prvog trenera koji, još k tome, govori hrvatski. Mladen Kašić  uveo me u taj francuski 'mod', upoznao s gradom i približio mi sasvim novi način treniranja i igre. Priznajem, zbog njega sam, unatoč svemu, progovorio i na francuskom jeziku. Igrači u novoj momčadi uvijek su spremni pomoći, iako je među njima, za hrvatske pojmove, kompetitivnost vrlo izražena. Osobno mi se to jako sviđa jer veća kompetitivnost iziskuje veći trud, a samim podizanjem zalaganja podiže se i kvaliteta igrača. Istovremeno, intenzitet i duljina treninga iscrpe i zadnji atom snage, no uz francusku susretljivost, opuštenost i humor sve se može izdržati.

S obzirom na to da si ove godine maturant Športske gimnazije u Zagrebu, kako rješavaš obveze oko škole?
- Zahvalan sam svojoj školi i razredniku koji manevrira mojim ispitnim rokovima, odlascima, dolascima, obvezama… Profesori mi tijekom ove školske godine maksimalno izlaze u susret. Ne osjećam se poput učenika već poput studenta. Termine i gradiva u dogovoru s njima poštujem i ispunjavam. Nije lako, ali drukčije ne ide. Moji dolasci u školu su minimalni, jedan put u mjesec i pol dana, a zaostatke koje imam i termine teško je nadoknaditi u samo 5 dana nastave. No, ne znači da je nemoguće. Zato između treninga dajem sve od sebe da što bolje naučim gradivo koje moram odgovarati ili pisati…

Kako su profesori  reagirali na tvoj odlazak, a kako roditelji?
- Mi smo specifična obitelj i uvijek smo bili najsretniji kada smo svi bili na okupu, u našemu domu. Moj odlazak je utjecao na sve, ponajviše na moju seku. Nikome od nas nije bilo lako prvih tjedana. No, pronašli smo način kako funkcionirati i s vremenom se privikli na novonastalu situaciju. Iznenađenje je bilo i profesorima u školi, no oni su profesionalci, školuju mlade sportaše i znaju što nas čeka…

Francuska vs. Hrvatska. Koji su plusevi, a koji minusi?
- Premlad sam i u našem odbojkaškom žargonu prezelen da bih komentirao ikakvu situaciju u hrvatskoj, a pogotovo francuskoj odbojci. Samo ću reći da je Francuska jedan veliki, veliki plus. Što se tiče života mimo dvorane mogu reći da su razlike izrazite. Francuska je drugi svijet, a Nica je prekrasna.

Što ti najviše nedostaje?
- Najviše mi nedostaje moja obitelj, pogotovo moja mala sestra koja mi je uljepšavala dane svojim smiješnim izjavama i široko razapetim osmijehom od uha do usta. Nedostaju mi moji prijatelji i djevojka, te ne bi čovjek rekao - škola.

Najmlađi si član seniorske reprezentacije. Jesi li bio iznenađen pozivom?
- Iskreno, o pozivu nisam niti razmišljao dok nije došao, a kada je stigao bio sam najsretnije dijete. Biti član hrvatske reprezentacije uvijek je i uvijek će biti najveća čast.

Jesu ti stariji dečki u reprezentaciji  dali kakve savjete kad si došao?
- Nismo previše pričali o tome, ali atmosfera van terena i na terenu je bila odlična.

Na terenu ima veselja ali često i frustrirajućih trenutaka. Kako se nosiš s „padom igre“ u nekoj utakmici?
- Kriza je normalna stvar kod svakog sportaša, bio on profesionalac ili amater. To je samo prividna situacija iz koje je potrebno pronaći izlaz, a ne lupati glavom u zid. Što bi moj dugogodišnji trener na Mladosti rekao: ‘palla doppo!’ U nekom našem, ne doslovnom, prijevodu to bi glasilo - ‘sljedeća lopta!’ što znači da nema pretjeranog razmišljanja o pogrešci. Tako je - kako je. Idemo dalje!

Kažu da kroz život u sjećanju ostaju treneri koji su s igračima radili u mlađim kategorijama. Imaš li ti takvog?
-
Iako imam 'tek' 18 godina, u mom odbojkaškom razvoju sudjelovalo je dosta trenera. Vrlo važna osoba koja je među prvima vjerovala u mene je bila profesorica tjelesnog odgoja Sanja Linarić, ona je jedna predivna osoba zaljubljena u odbojku. U mlađim kategorijama vodili su me Hrvoje Borovina i Krešimir Perić te Željko Nojić koji je uz Tomislava Mišina uvelike sazlužan za moj prelazak iz mlađih dobnih kategorija Mladosti u seniorski sastav s nepunih 16 godina. Posljednju sezonu u Mladosti trener mi je bio Ljubo Travica i moram priznati da sam uz njega dobio još jedan novi pogled na odbojku.
U sportu nema puno prostora za osvrtanje jer evo već danas mi je trener Mladen Kašić, a u budućnosti ću zasigurno promijeniti još dosta njih, tako da se od svakoga trudim zadržati ono što smatram da mi pomaže u razvoju.

Imaš li kakav sportski uzor?
- Haha, svakodnevno se izmjenjuju. Ali životni uzor je moj tata, što bi na neki način onda bio i sportski uzor, zar ne?

Tvoje najveće sportsko postignuće do sada?
- Svako moje postignuće ima vrijednost za mene. Puno je lijepih, važnih i velikih utakmica. Ipak, tek mi je osamnaest, moje vrijeme dolazi, još sam mlad da bih vrtio uspomene.

Kakvi su planovi za dalje?
- Fratelli d’Italia!