Ne gurajmo ih premlade u seniorske ekipe

Objavljeno: Ponedjeljak, 27 Veljača 2012 Autor:
AOK Osijek, 1B-liga 2009. AOK Osijek, 1B-liga 2009.

Veliki problem kod svakog mladog sportaša je prijelaz iz mlađih uzrasta u starije. Prvo slijedi ushićenje, a ubrzo strah, šok i razočaranje. I mladi igrač ako na to nije pripremljen u najčešćem broju slučajeva ne ostvari seniorsku karijeru, ili bar ne onakvu kakvu je očekivao. Tko je sve kriv? Roditelji, treneri, mediji i okolina.

Janica Kostelić nakon što je u juniorskoj i kadetskoj kategoriji žarila i palila morala je biti spremna da prve dvije ili tri godine to neće biti i u seniorskoj kategoriji. Ivica Kostelić je svoj uspjeh morao čekati sedam godina. Koja naša mlada igračica će dočekati da u svom najboljem izdanju igra u 25.godini života. Bojim se da gotovo ni jedna.

Pogledamo li seniorske lige Europe vidjeti ćemo da odbojkaši i odbojkašice imaju od 25 do 33 godine. A kod nas. Dječji vrtić. Na klupama posebice. Svi se u kući vesele kada im njihova 15 godišnja djevojčica počne trenirati sa seniorkama. No, to je dvosjekli mač. Prije nekoliko godina me tako sva ushicena majka jedne 16 godišnjakinje srela i pohvalila se kako je njezinu malu curicu trener uzeo u prvu ekipu. Ja sam tada rekao da to nije dobro. Da ona još nije odigrala ni punu sezonu u 2, a kamoli u 1b ligi. Ta žena mi je te riječi jako zamjerila. Njezina djevojčica je dvije godine ili sjedila na klupi, dodavala lopte na treningu, servirala i na kraju razočarana nestala iz odbojkaškog svijeta. Sjećam se jedne generacije u jednom hrvatskom prvoligašu. Čak pet djevojaka u kadetskoj reprezentaciji. I onda kluba našeg prosječnog prvoligaša. I fitnes, i teretana, tehnika ni malo, a i onda stalno uigravanje prve postave u seniorskoj ekipi. Niti jedna od pet igračica danas ne igra odbojku, a imale bi svega 24 godine. I što je još žalosnije, sve su u 17. Ili 18. godini starosti imale teške povrede koljena. Meniskusa i križnih ligamenata.

I u Osijeku smo prije nekoliko sezona imali tri operacije koljena kod tri najviše i najperspektvnije igračice. Samo upornošću roditelja i voljom nje same jedna se uspjela vratiti i srećom otišla iz Hrvatske. Danas studira igrajući odbojku u SAD. Jednom prilikom uprava našeg prvoligaša otišla na jedan turnir i oduševila se igrom svojih mlađih kadetkinja. Puna su im usta bila. I roditelje nisu poštedjeli svojih ushićenja. Već tada su smatrala da pola naše seniorske ekipe treba rastjerati i dati priliku toj nedorasloj dječici. Na moju opasku da ne misle valjda da je cijela Hrvatska luda i da će dopustiti da mi s 15-godišnjim curicama pometemo našu prvu ligu. I nije se to dogodilo. Opet razočaranja, traženje novih klubova, teške povrede, apsolutno zapostavljanje rada na tehnici. I opet ta teška klupa. Brzo svi shvate osim roditelja i Uprave da je greška bila kod njih.

Ni jedan trener podmlatka im neće dati za pravo da to rade, ali njih ne slušaju ljudi u upravama. Najčešće se u upravama klubova nalaze ljudi koji nisu nikada loptu ni držali u rukama. No, oni dogovaraju s roditeljima karijeru. Jedan kolega trener kada me god sretne pohvali se da ima prekrasnu mladu ekipu, i da je na njima budućnost. A gdje su one koje su tako mlade i perspektivne bile prije pet, deset ili dvanaest godina. Nestale. Možete misliti kako je djevojci kojoj mama i tata još spremaju stvari za trening, dovoze na trening kada uđe u svlačionicu s pet igračica od 25 godina. To nije njihovo društvo ni okruženje za sportski razvoj. U svojoj okolici imam još apsurdnija situaciju. Već nakon igranja treće lige, one posljednje po rangu, preskaču dvije lige, 2. I 1b i uskaču u 1.ligu. I svi ostaju zbunjeni.

Posljednjih godina svaki naš klub godišnje tako uništi pet svojih najboljih mladih igračica. Ne sekiraju se mnogo. Jer ubrzo mediji i roditelji, ali i treneri serviraju neke nove. Možete misliti kako to izgleda kada novinar kojeg odbojka gotovo ni ne zanima se upeca i proglašava perspetkviama igrače koji će biti niži od 180 cm, ili odbojkašce ispod 170 cm visine. I primjetio sam da ove igračice koje danas igraju 1.hrvatsku ligu nisu imali neku posebno zapaženu karijeru u mlađe kadetskoj i kadetskoj dobi. One najbolje su nestale. Dobro je ako su završile na studiju u SAD. A što se nudi u mlađim kategorijama. Rad na tehnici, i manje nepotrebnog uigravanja jer rezultat u osmom razredu nije mjerodavan. I najčešće na toj maloj mreži rezultat ostvaruju niže odbojkašice koje su još uvijek koordiniranije nego li one rastom višlje. Igranjem u nekakvoj drugoj ekipi odigravaju, ali doista odigravaju i do 50 utakmica godišnje. I sada si možete misliti koliko napreduje igračica koja dvije ili tri godine umjesto tih 150 utakmica, odsjedni na klupi ili skakutajući u prostoru za zagrijavanje 60 prvoligaških utakmica. Posljednjih godina to je uspjelo samo nekolicini djevojaka i to mahom visokih srednjaka jer visokih djevojaka u sjevernom dijelu zemlje nedostaje.

Damir Rukovanjski

www.aok-zok.blog.hr | Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.